Respekt prema prirodi

Vratilo se ovo hladno godišnje doba, kao što se to događa svake godine. Čovjek se neprestano žali, ili mu je hladno ili mu je vruće. Mogu informirati one mlađe, oni stariji to već znaju, da s godinama čovjek više pati od pretjerane topline, ali i od nedostatka iste. To je valjda zbog toga što su mehanizmi tijela usporeni i djelomično dotrajali, pa samo tijelo slabije regulira temperaturu. Zato se po zimi treba više obući, a po ljeti razodjenuti. Ovo po ljeti ima svoje granice, jer nema smisla skidati vlastitu kožu, a ne bi niti pomoglo. Generalno sam uvijek smatra da se iz ovog razloga lakše podnose niske temperature: obučeš se i sve je u redu. Zadnjih godina sam promijenio mišljenje. Kako provodim puno više vremen u kući nego vani, a imam i rashladni i grijući uređaj, nekako je postala stvar novca. Ljetne vrućine kraće traju, a po noći se otvori prozor i može se spavati bez hlađenja. Račun za struju se po ljeti povećava, ali ne pretjerano. Držim temperaturu dosta visoko, na 27 stupnjeva, i to mi je u redu. Najvažnija stvar je u biti da se skine vlaga iz zraka.

Sa zagrijavanjem je drukčije. Period kada treba upaliti peć jest puno duži. Imam autonomni uređaj na plin, s radijatorima po cijelom stanu. Držim na 20 stupnjeva. Ugodno bi mi bilo nekih 23 i probao sam. Kada je došao račun za plin nije mi pomagalo niti trgovanje valutama, niti igranje u casino online. Račun je bio ogroman, pa sam se vratio na jedva podnošljivih dvadeset Celzijusa. Debelo sam obučem, a kada sjedim i gledam televizor, tu je i neizbježna dekica preko nogu. Druga priča je spavanje. Po noć temperatura se ne spušta ispod 18, kako sam namjesti termostat, i meni su dvije deke dovoljne. Supruzi nisu, pa je prije dva dana stavila poplun. Kako to da smo toliko različiti? Objašnjenje je vrlo jednostavno: ona voli spavati u spavačici, a ja spavam u pidžami. Njoj su noge gole i logično je da joj je hladnije. Kako to obično biva kod bračnih parova, na kraju sam ja taj koji se mora žrtvovati. Zadnje dvije večeri mi je bilo pretoplo, pa sam izbacivao van ruke i noge, nakon čega bi mi postalo hladno… Eto što se događa kada je čovjek oženjen.

Ali sam razvalio s ovom temom. Moji prstići kada krenu po tipkovnici su kao plesači u nekom transu. Ne vjerujem da nekoga zanima, ali kada mi krenu prsti ne zaustavljaju se lako. Nakon prva dva paragrafa sam morao otići do pizzerie i donijeti doma dvije pizze za večeru. Vani je hladno, pa sam ponio i neku termičku torbu. Sve u svemu, pizza je bila jako dobra, a ostala je i relativno topla. Problem je bio što se meni nije izlazilo van, a ona je inzistirala. Pizza je dobra, ali košta. Mi je radimo doma i još je bolja, a cijena je upola iako su sastojci puno bolji i kvalitetniji. Normalno; tamo moraš platiti osoblje, režiji, najam prostora i sve ostale troškove koje jedan restoran ima, plus njihov profit. Neko će zaključiti da sam tvrdica. Od kako je počela da se širi ova pandemija po kugli zemaljskoj, nešto kao da se u meni promijenilo. Postao sam nesigurniji, više mislim kakva će biti budućnost i kako će meni biti u njoj. Gospodarski i novčani element su važni čimbenici takvog razmišljanja i to je objašnjenje kako sam se u ovako malo vremena promijenio.

• 

Prije sam bio, ili sam nastojao biti opušten, brinući se o stvarima koje treba riješiti, ali bez pretjerane brige za sve ono što se događa van mog doma, van moje obitelji. S ovim događajem koji je pogodio svijet, moje razmišljanje se pomalo promijenilo i u moj razum je ušao određeni strah. To je bez sumnje negativni aspekt koji me je pogodio. Ovo bi mogla biti odlična stvar za ljudsku rasu da postane malo poniznija, da shvati da je, bez obzira na sve svoje tehnološke napretke i progrese, i dalje samo jedan beznačajni element koji se nalazi na ovoj planeti. Arogantnost koja je prisutna u našem ponašanju, u odnosu prema prirodi i prema ostalim živim bićima, ne samo prema ostalim ljudima, bi se po logici trebala smanjiti; nestati sigurno neće. Neće, jer mi ne učimo iz naše prošlosti i iz naših iskustava. Izgleda da je to glavna, od negativnih osobina naše humanoidne rase. Trebamo shvatiti koliko smo mali i s određene točke gledišta i beznačajni, i da arogancija koju svakodnevno izražavamo na osobnom i institucionalnom nivou ne vodi nikuda, osim u našu propast. Nezamislivo je da ovako idemo dalje u sljedećih sto ili dvjesto godina i da se ništa bitno ne promjeni u našem odnosu prema prirodi, u svom kompleksu. Moja poruka je da poštujemo prirodu i da s puno više odgovornosti ulazimo u nove stvari, znajući da posljedice njihovog razvitka mogu biti negativne i njihova štetnost se može pojaviti u jasnom svjetlu samo nakon dugo vremena.