Prije 6 godina, manje više u ovo vrijeme, sam proveo dva tjedna u Turskoj. S prijateljima sam organizirao putovanje koje je uključilo Istambul, istočni dio Turske, jedan grad na Crnom moru i neizbježna Cappadocia. Svi smo bili jako zadovoljni s našom malom avanturom. Vidjelo smo prekrasna mjesta koja ostaju u sjećanju, hrana je bila odlična, cijene vrlo prihvatljive, a ljudi izuzetno gostoljubivi. Nakon toga je i dosta mojih poznanika putovalo po toj zemlji i svi su imali iznimno povoljne dojmove. Sva sreća da smo je na vrijeme prokrstarili, jer kako sada stvari stoji, još dugo godina neće biti preporučljivo posjetiti tu bliskoistočnu zemlju.
Jedan od razloga velike turističke popularnosti jeste činjenica da je Turska laička država, gotovo jedina u muslimanskom okružju. To je posjetiocima davalo određenu dozu sigurnosti. Istina je da se mogu vidjeti i feredže, ali osjećaj je bio da se radi o jednoj manjini koja ne ističe pretjerano svoje religiozno viđenje svijeta. I onda im je na vlast došao Erdogan, njihov aktualni predsjednik. Popeo se na prijestolje na potpuno demokratski način, to jeste dobio je većinu glasova na pravovaljanim izborima. Njemu se sekularnost države ne dopada pretjerano, pa je odlučio da je promjeni. Jedan zakon, dvije nove uredbe i malo po malo, vjerski smjer je postao onaj dominantni.
U gotovo sto godina sekularne republike (uspostavljena je 1923., nakon Prvog svjetskog rata), jedan od oslonaca i garanta za tu orjentaciju je bila vojska. U Turskoj je zabilježeno nekoliko državnih udara i, za razliku od drugih zemalja, te vojne akcije su na neki način bile pozitivne jer su na kraju svog trajanja uvijek svojevoljno vraćale demokratsku vlast. Tako su i prvi komentari nakon držanog udara u Turskoj od prije par tjedana, dok su se događaji tek počeli razvijati, u biti bili oprezno pozitivni. Nitko baš nije htio glasno reći da navija za pučiste, ali se iz izjava osjećala blizina onome što je vojska poduzela. Sve skupa je trajalo nekih 4, 5 sati nakon čega su se nade rasplinule.
Dan iza, na prvim stranicama novina isticali su se naslova u smislu propalog državnog udara. Ma koji propali državni udar? Puč je u potpunosti uspio. U zagradi: uz ovu priliku sam otkrio da riječ puč potječe iz francuskog jezika. Dovoljno je bilo okrenuti uloge i zamisliti da je puč organizirao sam Erdogan, a ne vojni vrhovi i prethodna izjava dobiva potpuni smisao i kredibilitet. Arogancija koju je pokazao turski vođa (ovo me podsjeća na jednog drugog vođu, isto tako demakratski izabranog, koji je prouzročio Drugi svjetski rat) je doista na najvišem nivo. Pohapsio je pola države. Hajde, vojnike i oficire koji su navodno organizirali udar, čovjek to može i shvatiti i teoretski odobriti. Nije jasno kakve veze s tim imaju univerzitetski profesori i učitelji, liječnici i kirurzi, novinari. U stvari je potpuno jasno: ako nisi sa mnom, onda si protiv mene. Odlična prilika i isprika da se obavi neviđena čistka i odstrane s mjesta koja garantiraju određeni utjecaj svi oni koji ne misle kao i on.
Ne samo to, i prema svijetu je njegovo ponašanje odalo njegovu bahatost, kako bi to Bosanci lijepo rekli. Bacio je krivnju za ono što se dogodilo na Sjedinjene Države, a nije poštedio ni Europu. Nisam baš siguran da nema djelomično pravo u tvrdnji da su zapadne sile potpomagale puč, onaj pravi koji je trebao biti izveden malo kasnije. Ali ih je on sve preduhitrio i organizirao jedan svoj, privatni udarčić. Zapad se ponadao i čekao, onako dvolično. Ako uspije, super! Ali kada su shvatili da se ne radi o akciji kojoj je suđen uspjeh, brzo su potrčale da izjave podršku legitimno izabranoj vladi. Onih par sati čekanja je jasno iznijelo na vidjelo njihov stav.
Ovih dana smo svjedoci i jednog drugog političkog vođe, za sada potencijalnoga, koji je od arogancije stvorio svoje glavno oružje u promidžbi sebe samoga. Trump je trenutno u centru svjetske pažnje. Njegova kandidatura za budućeg predsjednika najmoćnije, bar za sada, države svijeta je postala realnost. Mnogi se križaju na pomisao da bi on mogao postati budući najmoćniji čovjek na svijetu, ali njegova popularnost među amerikancima svaki dan raste. Arogantnost ne nedostaje ni njegovoj protivnici na slijedećim izborima. Već sama činjenica da se kandidirala i da je izabrana nakon dokazanih spletki protiv svog protivnika, pokazuje njenu nadmenost. Ja skoro, skoro navijam za Trumpa. U početku mi je bio nepodnošljiv, ali što se stvari više razvijaju to mi je njegova protivnica sve omrženija. U potunosti je jasno da je ona predstavnih centara moći i da je u stvari njihov sluga. Ako ona dođe na vlast, Amerika će nastaviti izvoziti demokraciju, a upravo nas je taj izvoz doveo do onoga što imamo, između ostaloga, danas: svakodnevne terorističke napade. Trump obećava više amerikanizacije nego globalizacije i ta ideja mi se počinje jako sviđati. Danas je izolacionizam smatran kao negativna stvar, dok je globalizacija pozitivna. To su nam usadili u glavu centri moći koji svoju snagu zasnivaju upravo na globalizaciji. Ja bih rekao da je bolje da svatko ostane kod svoje kuće.
Arogantnost 