Sve u jednom danu. Nije daleko, nekih 250 kilometara tamo i nazad, ali uzimajući u obzir Božićne blagdane i Novogodišnje praznike, bilo je relativno naporno. Znate kako je: puno se jede i pije, pa još moraš i voziti. Ovako je to išlo. Na Novu godinu, 2. siječnja, svi vi, ponosni vlasnici raznih mobitela, si šaljete poruke s najboljim željama. Ja ne spadam u tu grupu jer ne posjedujem tu stvarčicu, ali je supruga klasični korisnik. Problem je da je njena sestrična u Sloveniji kao i ja. Nema mobitel. Tako ju je nazvala klasičnim telefonom. Nisu se vidjelo skoro 10 godina. »Dragi, što kažeš na to da sutra skočimo do Ljubljane. Ona će doći iz Kamnika i tako se konačno možemo vidjeti». Ja, kao dobar suprug, sam dao potvrdan odgovor. Nije da sam baš lud da vozim do Ljubljane, ali provesti jedan dan drukčiji u odnosu na one standardne, blagdanske u Rijeci, mi nije bilo mrsko. Tast me je upita: “Ma kako ti se da”? Odgovorio sam mu; “Ja sam dobar muž”.
Dogovor je bio u podne, na željezničkoj stanici glavnog grada Slovenije. Tamo je i autobusna stanica, a rođaka stiže autobusom malo prije podne. Krenuli smo u devet i pol ujutro. Aplikacije je davala sat i 55 minuta do Ljubljane. Ja sam uzeo pola sata margine. Više volim ja čekati, nego da me drugi čekaju. Slavica je deset godina starija od nas i ja to poštujem. Autoputom smo stigli do slovenske granice. Obično izađem par kilometara prije, za Italiju. Prvo hrvatska granica, gdje smo prošli u 5 minuta. Zatim ona slovenska. Ispred nas nekih dvadesetak automobila. Auto ispred nas s ruskom registracijom. Odmah sam znao da će sve ići usporeno. Četvero Rusa koji su bili u autu su morali izaći i dati otiske prstiju. Nakon pola sata čekanja, tako smo potrošili moju marginu, konačno smo bili u Sloveniji. Očekivao sam da se autoput nastavi, ali smo se našli na običnoj, državnoj cesti. Stao sam na prvoj benzinskoj stanici da bih kupio vinjetu.
U Sloveniji se autoput ne plaća, ali morate imati vinjetu koja vam dozvoljava pristup na tu cestu. Čuo sam od prijatelja da su kazne vrlo visoke, pa sam odlučio da se ne igram i da kupim taj komadić papira. Petnaest eura vrijede tjedan dana. Dnevna vinjeta ne postoji. Čovjek na blagajni mi je rekao da imam još 30 kilometara obične ceste dok stignemo na autoput, koji počinje u Postojni. Tako je bilo i kada sam ja bio mali. U ovih 40 – 50 godina nisu izgradili niti jedan kilometar ceste prema Hrvatskoj. Vjerojatno je to namjerno učinjeno, da ne bi pomogli hrvatski turizam. Uvijek su nas puno voljeli. Nekoliko kilometara prije Postojne, prošli smo kroz Prestranek. Ja sam služio vojni rok u Postojni, 6 mjeseci, a nakon toga sam bio u otkomandi u Prestraneku na 5 mjeseci, na svinjskoj farmi. Odmah nakon što smo prošli željeznički most koji prolazi preko ceste, s lijeve strane se nalazi gostionica u kojoj sam proveo puno vremena u to doba i gdje sam popio puno piva. Sjećanja se navirala, ali uskoro smo stigli pred Postojnu i tamo skrenuli na autoput. Nakon svega nekoliko kilometara prošli smo Rauber komandu: tamo sam u vrijeme obuke vrlo često prolazio.
Konačno Ljubljana; nakon 2 i pol sata. Krenuli smo iz Rijeke po suncu, a temperatura je bila nekih 6 stupnjeva. Na našem odredištu je bilo minus dva i dosta jaka magla. Parkirao sam na regularnom parkiralištu željezničke postaje, kako je Slovenci zovu. Deset minuta prije dogovorenog vremena smo bili na ulazu kolodvora. Ostavio sam tamo suprugu i otišao u toalet. Kada sam se nakon par minuta vratio, ona se već grlila sa sestričnom. I ja sam to učinio i krenuli smo prema centru. Prvi cilj je bio jedan neboder na čijem se vrhu nalazi jedan bar s prekrasnim vidikom. Vidik nije baš bio prekrasan zbog magle, ali se ona polako razilazila i otkrivala ljepote koje su nas okruživale.
Zatim smo prošetali po Božićnoj tržnici i zaustavili se na jednom štandu da nešto pojedemo. Nudili su se uobičajeni “slovenski” specijaliteti: ćevapi, pljeskavice i lepinje. Njih dvije su uzele porciju ćevapa i prebranac (grah), a ja sam htio biti malo više domaći i uzeo sam kobasicu s kiselim kupusom. Sve je bilo jako dobro. Pomaknuli smo se par stotina metara za drugi štand, gdje se prema Slavici pije najbolje kuhano vino u Ljubljani; samo za Božić. Ona tamo živi preko četrdeset godina, pa smo se tako pouzdali u nju. Njih dvije su uzele uobičajeno crno kuhano, a ja sam se odlučio probati bijelo kuhano vino, po prvi puta u životu. Bilo mi je dobro – probajte i vi. Do ovog trenutka vam još nisam otkrio da Slavica jako puno priča, i to pretežno o sebi i svojim problemima. Čak puno više od moje supruge, ako u to možete povjerovati. Tamo smo stajali skoro sat vremena, sunce je sijalo, ali je temperatura bila oko nule i meni je bilo hladno. Konačno je došla naredba za pokret, s kojom sam bio jako zadovoljan. Odmah pored nas je bila rijeka Ljubljančica, ako se dobro sjećam imena iz osnovne škole, ali je bolje provjeriti na nekom pretraživaču. Po njoj su plovile brojne turističke brodice, koje su bile dosta dobro popunjene. U gradu je bilo puno turista, pretežno talijanskih. Nakon kraće šetnje, konačno smo ušli u jednu slastičarnicu gdje su njih dvije uzele kolače, a ja sam uživao u toplini uz jedan obični domaći kapučino.
Bližilo se vrijeme kraja našeg susreta. Uputili smo se prema autobusnoj postaji. Slavičin autobus je kretao u 4 sata. Uz to što puno priča, Slavica i hoda jako brzo, ali ima svoje godine pa smo na kraju usporili. Stigli smo na vrijeme, izljubili se i izgrlili. Mahali smo joj dok je autobus kretao, kako se to nekada radilo. Povratak za Rijeku je prošao glatko. Kada smo stigli doma, sa zadovoljstvom sam prihvatio rakiju koju mi je punica ponudila.
Arogantnost 