Vrijeme je uvijek lijepo

U zadnje vrijeme kisi do neba: jesen je i to je normalno. Svi ponavljaju kako je vrijeme ruzno, a ja se ne slazem s tom tvrdnjom. Jer vrijeme po sebi nije ni lijepo niti ruzno, niti dobro ni lose – ne pripada me ta unutrasnja osobina. Pridjev mu dajemo mi, onako kako ga osjecam, dozivljavamo u nasem unutrasnjem bicu, kako ga obradjuje nas mozak koji nam stvara emocije u vezi s tim cisto metereoloskim dogadjajem. Stvar je nase interpretacije kako cemo definirati vrijeme, kao i vecinu drugih dogadjaja ciji dio cinimo ili cujemo vijesti o njima. Ovako negativno vidjenje metereoloskih pojava nam pokazuje koliko je covjek u svojoj sustini pesimisticno bice. A dovoljno je samo da cinjenice promatramo s prave strane, s one pozitivne. To je gotovo uvijek moguce: zanemariti negativnost i istaknuti pozitivnost pojave kojoj razmatramo aspekt. Kada pada kisa i covjek se nalazi vani, obicno se manje ili vise smoci; to nije najugodniji osjecaj. Ali poslije se doma presvucemo u suhu robu i osjecamo se kao novi. U kisi se moze i te kako uzivati. Cesto sjednem uz prozor i uzivam u predstavi koju kisni dan nosi sa sobom. Ako nije previse hladno i nema vjetra koji bi nanosio vodu u sobu, preferiram imati otvoren prozor ispred sebe. Dozivljaj je dublji, sumovi su jaci, a cesto se osjeca i miris. Kapljice padaju, sporadicno ili vrlo gusto, intenzivno. Kada padnu proizvode zvukove ciji tonalitet ovisi o povrsini koja je ugostila nebeskog gosta. Ovaj sum je posebno ugodan kada idem na spavanje. Lagano me opija i polako me vodi prema snu. Najljepse je promatrati kisu po noci, s onog istog prozora. Po ulici su se formirale lokve vode. Kada kap padne u baricu stvara koncentricne krugove koji se sporo sire. Na njima se lomi svjetlost ulicnih svjetiljki i sve izgleda kao neka apstraktna igra koja se odvija pred nasim ocima. Suze koje se spustaju iz oblaka padaju na lisce drveca u parku ispred moje kuce. Padaju i lagano klize po povrsini lista, dok ne stignu do ivice. Tu se malo zaustave, kao da im treba trenutak odmora, izduze i nastave prekinuti put, pravo prema tlu, njihovom konacnom odredistu. Lisce se neprestano ljulja u ritmu dolazecih i odlazecih kapi i gotovo da uspijevam osjetiti to treperenje u meni samom. Cini mi se da ulazim u rezonanciju s frekvencijom prirode koja izrazava jedan od svojih oblika postojanja. Cesto poslije kise izadje na nebu duga, luk spektralnih boja neopisive ljepote. Proizvod kise i sunca, istovremeno. Dva suprotna metereoloska stanja koji zajedno kreiraju nesto fantasticno. I neka neko kaze da kisa predstavlja ruzno vrijeme. Mnogi ne vole maglu. I ja spadam u tu grupu osoba kada sam za volanom. Ne vidis gdje ides, a ni drugi ne vide vise od tebe. Strah od moguce greske koju mozes pociniti zbog smanjenog obzora, ali jos veci od onih drugih koji mogu pasti u istu zamku. Sebe mozes kontrolirati, ali one druge ne. Zahtijeva izuzetno visoku koncentraciju i ako je put koji moras prevaliti dugacak, na kraju si strahovito umoran. Ali van ovih uvjeta, magla je moje omiljeno vrijeme. Sigurno je jedan od razloga sto nije jako ucestala, bar ne gdje ja zivim, a to joj vec daje posebnu draz, onoga sto se rijetko vidi i dozivi. Zavija sve u neku misticnu atmosferu. Ne vidis nego nazires, a masta pocinje raditi u nadi da ce odgonetnuti zagonetku. Smatram da je magla posebno romanticna pojava jer nudi skroviste ljubavnicima, skriva ih od pogleda dok razmjenjuju tople poljupce, kada se njezno grle… Jer stvari su cesto ljepse, uzbudljivije kada su lagano skrivene, a cesto izgledaju i ljepse nego sto u stvari jesu. Snijeg cu preskociti, jer ga vecina ljudi ne trpa pod ruzno vrijeme. Valjda zato sto je tako bijel i cist (iskljucimo iz razmatranja za trenutak bljuzgavice koje vidimo po gradovima, jer je ovo optimisticki clanak). A sa snijegom uvijek ide i hladnoca. Hladno znaci povecana koncentracija kisika, a to znaci dobro raspolozenje, po definiciji. Zato samo naprijed i uvijek sa sobom drzite vasu bocu kisika, onu unutrasnju, s kojom svi mi raspolazemo. Samo se trebamo sjetiti da je koji puta i upotrijebimo.