Najbolji lijek protiv arogancije je priroda. Tamo, bez obzira na nas karakter, izlazi na povrsinu poniznost, spoznaja o tome koliko smo maleni i beznacajni, dio necega enormnog; ne bi se ni primjetilo da mi jednostavno ne postojimo, da nestanemo s lice zemlje, zajedno s svom nasom povjesti, iskustvima i proteklim dozivljajima. Mi smo samo malo zrno pjeska u golemoj pustinji koja je puno veca od Sahare. Ovaj osjecaj i dozivljaj je i izuzetno duhovno zdrav za osobe i ja svako toliko nastojim da ga provociram; odem na kakvo putovanje, sto je moguce dalje od civilizacije i tamo uronim u stvarnu stvarnost, u bit stvari.
Tako sam ove zime zavrsio na jednom malom otoku, svega par kvadratnih kilometara, u Kambodzi. Smjestaj u bungalowima Robinson vec sve kaze. Ono minimalno, neophodno za prezivljavanje: krova nad glavom (moglo bi se i bez toga videci pitomost otoka i umjerenost klime u tom periodu), nesto u zeludac 3 puta na dan (proslo bi se i s manje), dzungla i beskrajno more na obzorju. Idealno za opustanje, za bjeg od svakodnevice i za uzivanje u slobodi, barem trenutnoj, svega tjedan dana. Ali takvi smo mi zapadnjaci; crncimo cijelu godinu da bi si mogli priustiti par dana godisnjeg odmora, pokoje egzoticno putovaje gdje vidimo da sva ona materijalna dobra za kojima zudimo i zbog kojih nam treba novac da ih kupimo, nisu neophodna za srecu. Dovoljno je imati neophodno i biti u miru sa samim sobom.
Ujutro bi se budio u mojoj kolibi, na drvenom krevetu (priznajem da je madrac bio onakav na kakav sam inace navikao, to jeste dobar), okruzen mrezom za zastitu od komaraca i insekata (zanimljivo da ih gotovo uopce nije bilo). Povratak u realnost iz svijeta snova je bio popracen sa sumom lisca palmi koje su okruzivale i natkrivale moje boraviste, pjevom ptica i ritmicnim zvukom valova koji su se nasukavali na pjescanu obalu. Ostajao bih u tom stanju neko vrijeme, uzivajuci u glazbi nature sve dok se moje tijelo nije izricito zahtjevalo da obavi odredjene prirodne funkcije.
Dok sam cekao u redu, sanitarne prostorije su zajednicke, mogao sam se bolje upoznati s ostalim gostima ovog zemaljskog raja koji na isti ili neki drugi nacin traze ono sto i ja. Tako sam upoznao grupicu finaca, dva momka i jedna cura, koji su bili na putovanju po tom dijelu svijeta od studenog prosle godine, gotovo 4 mjeseca. Svi mrze zimu i snijeg i kada dodje taj hladni period daju otkaz na mjestima gdje su zaposleni i presele se u toplije krajeve, putujuci najjeftinijim sredstvima i odsjedajuci na mjestima s niskom cijenom. Na moj upit o krizi i nezaposlenosti, odgovorili su mi da u Finskoj nije problem naci posao ako se hoce raditi bilo sto.
Jutro sam obicno provodio u sjeni jedne palme na plazi dugackoj par stotina metara, na kojoj sam cesto bio jedini. Nerijetko sam si postavljao pitanje gdje su drugi gosti i nisam si uspijevao pronaci odgovor. Kupanje, 15 minuta sunca (nije prejako u tom djelu godine, ali itekako pece), hlad. Pred rucak jedna pivica za apetit i gust. Objedovao sam u restoranu koji je ujedno bio i bar, recepcija i drustveni prostor. I tu se dogadjalo da jedem sam i pitanje, uvijek isto – gdje su drugi, se ponavljalo. Jedine dvije aktivnosti koje su se mogle upraznjavati su bile razgledanje morskog pejzaza s masko i perajama i setnja kroz dzunglu na drugu stranu otoka. Sa zadovoljstvom sam okusao obje.
Popodne vise nije bilo sjene uz more, pa sam ih provodio na terasi bungalowa, ispruzen u mrezi citajuci knjigu s temom budizma. Adekvatna knjiga za spiritualno mjesto koja mi je ostavila dojam i pomogla da bolje shvati sustinu azijata, njihovog nacina zivota i njihove zivotne filozofije, puno blize prirodnim zakonima u odnosu na nase poglede na svijet.
Arogantnost 