Dosada

Ne znam što vi radite kada ništa ne radite. Meni je dok sam bio mlađi uvijek nedostajalo vremena. Kada sam išao u razne škole, na prvom mjestu je bilo druženje s prijateljima i igranje, a znao sam da treba napisati i domaću zadaću i po mogućnosti i ponoviti gradivo za školu. Najgore je bilo u gimnaziji jer nisi nikada znao kada će te dignuti za ispitivanje. Ja sam bio među boljima u razredu i trudio sam se minimalno koliko sama mogao da bih na kraju prošao s četvorkom: vrlo dobar. U osnovnoj školi sam bio odlikaš, ali već u prvoj godini srednje škole sam shvati da je za peticu neophodan veliki rad, a ja već tada nisam imao puno volje da provodim sate i sate iznad knjige. Brozo sam odlučio: i jedna ocjena manje je u redu, i tako je išlo, sve po planu, do kraja gimnazije i mature. Kako su sve drugu aktivnosti imale prednost pred učenjem, uvijek mi je nedostajalo vremena za ovo posljednje.

Stvar je postala pomalo kritična na četvrtoj godini jer sam se i tom periodu bio i ozbiljno zaljubio. Biti zaljubljen i imati curo odnosi puno slobodnog vremena. Na kraju sam morao napraviti kompromis da škola ne bi previše patila; smanjio sam neke druge aktivnosti kao na primjer izlete s izviđačima, što je godinama, od prvih razreda osnovne škole, bila jedna od mojih omiljenih zabava. S uspjehom sam položio i maturu i upisao se na fakultet. Na prvoj godini sam se i oženio. Znate kako kažu na našim stranama: sve je dobro što se dobro svrši, pa makar i unutra. Na drugoj godini uz uobičajene obveze, trebalo se brinuti i o malom djetetu. Fakultet mi je sve u svemu bio puno lakši nego gimnazije. Znao si kada je ispit i pripremio bi se. U toku godine je bio na rasporedu po neki program, ali sve u svemu to nije zahtijevalo pretjerani trud. Uz to, da budem iskren, dobar dio profesora na mom faksu nije previše tražio od studenata, pa niti za većinu ispite nije bilo nužnu da se čovjek ubije od učenja.

Dosada u pijesku

Odmah nakon diplome sam se zaposlio, ali već nakon 2 mjeseca sam bio na služenju vojnog roka. Sve u svemu nije bilo loše. Tamo se nije puno dosađivali jer su ti uvijek pronašli poneku zanimaciju. Najgora stvar je kad se voska dosađuje i počne razmišljati; tu nastaju problemi. Da bi se to izbjeglo daju se najgluplju mogući zadatci samo da bi se cijelo vrijeme bili zaposleni. Sjećam se da smo ponekad čistili čizme i po tri, četiri puta na dan, a da se u međuvremenu nismo ni pomaknuli iz kasarne (znači nismo ih mogli zaprljati). Druga stvar je bila da tamo nisi mogao imati svoje zanimacije, pa nije nedostajalo slobodnog vremena za njih. Najviše što si je čovjek mogao priuštiti je bilo da si pročita kakvu knjigu.

Kada je završeno i to poglavlje mog života, moja nova obitelj se osamostalila. U početku smo bili studenti s malom curicom i živjeli smo kod roditelja. Nismo imali prihoda i to je bila jedina mogućnost. Uz to se nismo puno niti žalili jer su se bake i djedovi dosta bavili s unukom, tako da nam roditeljske obaveze nisu teško padale jer su bile prilično ograničene. To će se u budućnosti pokazati kao negativna stvar jer nismo dovoljno utjecali na odgoj naše kćerke, po onoj staroj: gdje je puno baba, kilava su djeca. Sada smo oboje radili i mogli smo si priuštiti naš stan, u najmu. Ja sam si, još dok sam studirao, nabavio elektronsko računalo i to mi je bila velika zabava i na to je odlazilo sve moje slobodno vrijeme. Nerijetko se je supruga ljutila jer se osjećala zapostavljena (imala je djelomično i pravo). I tako su stvari išle dalje, dijete je raslo, ja sam mijenjao posao pa onda i grad, zajedno s državom. Uz uobičajeni posao uvijek se nešto nastojalo napraviti sa strane da bi se poboljšao obiteljski standard i da bi si čovjek mogao priuštiti nešto što od same plaće nije bilo moguće.

Ptica na zelenoj travi

Tako smo stigli do danas. Za dva dan ću proslaviti dvadeset i prvu obljetnicu mog trideset i devetog rođendana. Skupilo se toga prilično. Više ne moram trčati za parama, što je bio jedan od glavnih poriva u mom životu. Obitelj je materijalno sređena, i to prilično dobro. Sutra ćemo imati dvije mirovine i budućnost bi s te točke gledišta trebala biti vedra. Ja sam već godinama smanjio intenzitet rada, kako onoga kojeg sam obavezan napraviti (mislim na ured), tako i onog koji čovjek radi iz osobnog zadovoljstva, koje je često povezano s dodatnom zaradom koja nije mrska, pogotovo ako je dosta visokog nivoa. Počeo sam se dosađivati, ali ne u negativnom smislu. Obično kada neko kaže da mu je dosadno, se smatra da se žali. Kod mene to nije slučaj. U stvari se uvijek nešto radi, ali taj rad je pasivan (gledanje televizije, za primjer) a ne aktivan (kao na primjer isprogramirati neku aplikaciju za računalo). Vratim se s posla i upalim televizor.

U međuvremenu otvorim hladnjak i uzmem si jedno pivo koje će pratiti moje aktivno gledanje TV programa. Nekada bih pogledao vijesti i to me je zabavljalo. U zadnje vrijeme to me iritira; uvijek iste stvari i uvijek iste face. Nerviraju te oni, kao osobe, a isto tako i ono što rade, a osjećaš se bespomoćno jer ne možeš ništa uraditi da bi promijenio svijet koje te okružuje. Sve izgleda kao neki casino, kockarnica u kojoj je kaotična atmosfera, s puno ljudi koji tiše ili glasnije pričaju, gdje se čuje okretanje kotača slot mašina i samo  vrlo rijetko se začuje zvuk kovanica koje sipaju u metalnu kutiju ispod automata: konačno je netko dobio.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: