Ja sam generacija iz 59., iz prošlog stoljeća. Kako to samo ružno i depresivno zvuči. Moji roditelji su prijeratna generacija, misli na onaj drugi svjetski, i prošli su kroz rat kao mala djeca. Oboje su bili katolici. Tata je kao mali vršio i službu u crkva, ali od kako ga ja poznajem nikada nije pokazao da vjeruje. Mama, nasuprot njemu, je vjernik iako ne pohađa službene institucije. Ja sam odgojen bez religioznog obrazovanja. U školi toga nije bilo, a vrlo malo ljudi je slalo djecu na vjeronauk kod popova. Nije bilo zabranjeno, za razliko od nekih drugih, nazovimo ih komunističkih zemalja, ali nije bilo ni jako dobro viđeno. Ako si htio napraviti karijeru u partiji ili na poslu, svaka veza s religijom je bila prepreka, jer je to, zna se, opijum za narod. Majka je vjerojatno htjela da mi prenese neka učenja, ali je tata, koji je bio gazda u kući, bio protivan. I tako sam na kraju ispao nevjernik. U toku daljnjeg školovanja, pohađajući gimanziju, to moje uvjerenje se još jače utvrdilo.
Imali smo odličnog profesora iz filozofije. Od onih iz stare garde, koji su nastojali ne samo da ti prenesu i utuve u glavu ono što piše u udžbeniku, nego i svoja životna iskustva. Sjećam se i danas što me je definitivno utvrdilo u mom uvjerenju da bog ne postoji. Obrađivali smo nekog filozofa, čijeg se imena više ne sjećam, i on je postavio pitanje (otprilike): „Ako je Bog sve stvorio, tko je stvorio njega“? Strahovito mi se svidjelo. Moja ideja je bila; izmislili smo neko nadnaravno biće da bi objasnili sve ono što nam je neobjašnjivo i postavili to kao postulat, to jeste kao istinu koju ne treba dokazivati. Nije mi se činilo pošteno s intelektualne točke gledišta. Ako malo prelistate literaturu, ustanoviti ćete da ima onih koji doista odlično filozofiraju i daju odgovor i na ovo pitanje.
Ide otpilike na slijedeći način. Nema smisla odgovor na pitanje o tome tko je kreirao boga, jer on nije stvoren nego naprosto jeste i uvijek je bio. Riječi, koje ništa ne dokazuju. Kreću od nikuda i ne stižu nigdje. Evo još dodatnog razvoja misli. Poznato nam je iz iskustava da nešto ne može postati od ničega. Da je postojalo vrijeme kada ničega nije bilo, tada ne bi postojala ni vremena u kojima bi nešto bilo stvoreno. A mi znamo da stvari postoje. Po logici, budući nikada nije moglo postojati vrijeme u kojemu ničega nije bilo, nešto je uvijek postojalo. Nije teško pogoditi što je to uvijek postojalo, zar ne. Ma da li vas uvjeravaju uvakva razmišljanja? Ima u sebi očitih logičkih grešaka i kontradikcija da mi moglo biti prihvaćeno s neke naučne osnove. To ja zovem arogancija; pod svaku cijenu ubijediti druge u ono što ja mislim, u što vjerujem.
Hajdemo sada malo okrenuti priču, pogledati medalju i s drugih strana. Često je prisutno više od dvije, koliko bi smo ih očekivali na jednoj medalji. Pojednostavimo do kraja stvar. Na svijetu postoje dvije osnovne religije: istočna, hinduizam, i zapadna kojoj je malo teže dati zajedničko ime. Tri glavne zapadne religije su, po starosti, židovska, kršćanska i muslimanska. Svima im je zajednički stari testament. Po njemu postoji samo jedan Bog, to jeste sve su monoteističke. Ili baš nije tako? Čitajući božje zapovijedi, u onoj prvoj se između ostaloga kaže: nemoj imati drugih bogova uz mene. Tu mi dođe mogućnost interpretacije da postoje i drugi bogovi, ali ako hoćeš biti u mojoj milosti, zaboravi na njih.
Nasuprot zapadnim vjerovanjima, u hinduizmu postoje mnogi bogovi i polubogovi, što je već lijepa razlika. Uzeo sam hinduizam kao predstavnika istoka iako postoje i mnoge druge religije, ali je očito da su razvijene na osnovi hinduizma. Uzevši za primjer budizam, mnogi drže da se ni ne radi o religiji, nego o disciplini života. U stvari tamo postoje svi bogovi koje se nalaze i u hinduizmu.
Pojednostavimo i recimo da je čovječanstvo nekako podjeljeno na pola onih koji se prepoznaju u jednoj, a ostatak u drugoj vjeri (vjerujem da stvarni omjer nije jako daleko od ovoga). Po logičnom razmišljanju, ako je jedna religija ispravna, druga je pogrešna. U stvari su dijametralno suprotne u mnogim elementima, pa je teško ustvrditi da bi obe mogle biti korektne. Prema tome pola čovječanstva živi u zabludi. Dobar dio života sam proveo tražeći razlike kako bih mogao dokazati moju tvrdnju. To je valjda nekako iz čiste taštine, pokazati drugima da su glupi, a ti si pametan.
Ali na sreću, čovjek s godinama postaje iskusniji, mudriji i ponizniji. Prolazak vremena mu ukazuje na to koliko on kao jedinka malo vrijedi i kako svijet ne bi ni primjetio njegov nedostatak. Egocentirčnost neumitno opada. Tako sam počeo razmišljati na drugi način, postao malo elastičniji i trenutno tražim odgovor na pitanje što je to zajedničko religijama. Sam Dawkins, jedan od priznatih naučnika na području religije (priznat od ateista i agnostika), dolazi do zaključka da većina ljudi na svijetu vjeruje i da je to očito pozitivan element u psihološkoj evoluciji čovjeka.
Supruga mi uvijek prigovara da moja strast prema argumento nije dovoljno poduprta mojim obrazovanjem, da ne čitam dovoljno i detaljno, nego samo fragmente. Moram joj dati za pravo, pa je moj slijedeći zaključak baziran na fragmentarnim informacijama koje posjedujem. Ono što je zajednički nazivnik jeste odgovaranje od grijeha, pozivanje na čisti moralni život, u svim religijama. Pravila nisu uvijek ista, ali su vrlo slična. Sva se baziraju na zaštiti individua od iskušenja koje ga vode prema uživanju. I još jedna koja mi je došla ovih dana. Učeni ljudi, koji su radili na širenju religije, su se prilagođavali kulturi i navikama svoga naroda, praktičnim uvjetima života. Kada se govori o raju, ili paklu, mogao bi biti smatran kao metaforički prikaz viših svjetova koji su prisutni u istočnim religijama, koji su na ovaj način lakše prihvatljivi kao ideja zapadnjačkom umu, prilično linearnom i ne dovoljno maštovitom da bi prihvatio istočnjački način poimanja stvari.
Arogantnost 