Živimo u doba koje je posebno obilježeno arogancijom, zlostavljanjem i agresivnošću. Dovoljno je samo površno prelistati novine, pogledati glavne naslove ili pogledati neki televizijski dnevnik. Sve veći broj ljudi vjeruje da su ti aspekti neophodni kako bi se „ostalo na površini“, da bi se obranili od neprijateljskog svijeta, od čizme koja nas želi zgaziti, da bi postigli uspjeh i da bi se uspeli na društvenoj ljestvici. U svjetlu svega toga, postaje neophodno postaviti si pitanje da li ima smisla pokušati istaknuti one suprotstavljene stavove, kao što su ljubaznost, razumijevanje, poniznost i srdačnost. Danas je društvo postalo neka vrsta kaveza s lavovima, u kojem samo oni koji uspijevaju visoko glavu uspijeva preživjeti i ići naprijed.
Kada je došlo do te promjene i prije svega da li je još uvijek moguće nastaviti postojanje tako da se poštuju stare vrijednosti? Razmotrimo ove činjenice zajedno. Vjerojatno je sve počelo kada je krenuo proces industrijalizacija naše civilizacije. Dotadašnje važnost koju je zauzimala obitelji počela je ustupati mjesto na gotovo opsesivan način radu. Od tada su se ljudi počeli previše usmjeravati prema poslu koji su morali obaviti i to im je počelo zagorčavati život. Da se razumijemo, ljudi su i prije toga radili, ali na potpuno drugi način. Oni su samo organizirali svoje aktivnosti i vrijeme. U tvornici je netko drugi odlučivao o tome. Uz to, prije je proizvod bio njihov (iako su dio morali davati feudalcu) i osjećali su ga ga nešto što im pripada. U industrijskim halama često su proizvodili stvari za koje nisu ni znali što su i čemu služe. Sve je postalo otuđeno. Odatle su se ljudi počeli previše usmjeriti na svoj rad i stoga povećati njihovu dušu. Pogledajmo sada postoji li netko “dobar” i društveni položaj svih poštovanja. Bez sumnje, oni koji imaju dobar lik su svakako dobra osoba. Taj pojedinac pomaže drugima i svakako zaslužuje više nego što zaslužuje.
Vidimo da li postoji netko dobar na određenoj društvenoj poziciji koja ima neku važnost? Bez sumnje, tko ima dobar karakter je dobra osoba. On pomaže drugima i sigurno zaslužuje više od onoga što dobiva od društva. Bio bi u stanju da promijeni društvo, konačno u pravom smjeru, i njegovi interesi bi bili podčinjeni onim kolektivnim. Nažalost, ljudi s tim osobinama zaustavljaju se na niskom nivou radnog procesa i ne uspijevaju svladati otpor koji ne dozvoljava njihov uspon na hijerarhijskoj ljestvici. Na primjer, ako dječak s pravim idealima i motivacijama želi postati predsjedniku, njegov pokušaj će biti spriječen u začeću i bit će nadvladan od arogantni i beskrupuloznih ljudi, ili možda još gore, od onih koji su njihovi štićenici. Srećom, postoje oni koji mogu probiti ove barijere, ali zapravo, malo ljudi ima snage za promjenu stvari. Sada govorimo o većini, onoj koja najviše profitira s ovakvim stanjem, a koja je sastavljena od arogantnih i moralno bezvrijednih osoba. Ti ljudi ne uzimaju u obzir interese ili emocije drugih. Oni su u kontinuiranom natjecanju sa sobom i s cijelim svijetom, nikada nisu zadovoljni i uvijek žele nešto više, često ne znajući točno što je to „više“.
To s određene točke gledišta također može biti dobra stvar, ali kako se kaže: “Pogreška je ljudska, ustrajnost je dijabolična”. Zapravo, neprestano inzistiranje na tom aspektu postaje nervirajuće i nedovoljno konstruktivno. Nažalost, u današnjem svijetu ljudi na vlasti, takozvana elita, su svi takve vrste i njihova je vizija zamagljena osobnim ambicijama. Možda bi htjeli pomoći, ali moć uvijek zaposjedne umove onih koji su na vlasti. Pogledajte samo političare, i to ne samo naše. Jedina svrha im je potvrditi fotelju koju zauzimaju i spremni su se prostituirati do besvijesti s tim ciljem. Dakle, nema sumnje da arogancija dominira današnjim svijetom, ali dobrota je uvijek najbolji put za mentalno zdravlje i sreću. Slaba je utjeha da neki “pravedni” i dalje uspijevaju osvojiti određene pozicije u društvu. Kao zaključak se možemo ustvrditi da je današnji svijet košnica osa u kojoj samo oni najjači i najbezobzirniji uspijevaju prosperirati, na račun drugih.
Znam da izneseno razmišljanje može pretrpjeti mnogobrojne kritike, da ga se može osuditi kao komunistički nastrojeno il mu dodijeliti neke još gore epitete, ali ja tako dobrim dijelom osjećam današnje društvo, i to ne samo hrvatsko. Dosta detaljno pratim i zbivanja u drugim zemljama i po nekada me šokira da države s određenim ekonomskim i političkim položajem na ovoj našoj Zemlji mogu biti vođene od ljudi kojima ja ne bih dozvolio da paze niti moje koze. Ali tko sam ja da ih sudim?
Arogantnost 