Otvorim oči i vidim kroz poluspuštene roletne da se vani razdanilo. Ja su ustajem u 8 sati i u ovom zimskom periodu svane nekih pola sata prije. Znači imam još malo vremena. Okrenem se na drugu stranu i potrpam se pod deku. Procedura se ponavlja još jednom. Kod trećeg otvaranja očiju dolazi mi sumnja da nešto nije u redu. Pogledam na moju budilicu i vidim 5:40. Nemoguće! Niti po ljeti ne sviće u to doba. Uzimam moj ručni sat koji pokazuje 9:20. Budilica je od onih inteligentnih: sama se točni preko radio signala koji je upravo za to namjenjen. Ovaj puta je očito primila pogrešan signal i ja sam zbog toga zaspao. Čini me se da je to već drugi puta u zadnjih par mjeseci. Budilica ima već par godina i možda ne bi bilo glupo zamjeniti je, to jeste kupiti novu.
Odlazim u kupaonu i obavljam jutarnju higijenu. Pravac kuhinja. Kafetijeru uvijek operem dan prije tako da si pojednostavim jutarnju proceduru. Ulijevam vodu i stavljam kavu, palim plin i vraćam se u spavaću sobu. Dok sam se obukao čujem karakterističan zvuk koji mi govori da je kava gotova. Ulijevam u šalicu, dodajem pola žličice šećera i mješam. Sjedam za stol i uzimam prvi gutljaj. Prija mi. Danas je petak, trinaesti. Probudio sam se sa skoro sat i pol vremena zakašnjenja, ali to me uopće ne brine. Danas ne moram na posao. Jučer sam dao otkaz.
Znam da će danas prijatelji, kada budu saznali za moj otkaz, reći da sam glup, da sam tvrdoglav, da se u životu treba prilagoditi. Možda imaju i pravo, ali život nije samo pojesti, popiti i obući se. Postoji i ona unutrašnja stvar koja ti čini da se osjećaš gore nego kada si gladan ili žedan. A ja sam dao otkaz zbog toga. Nisam više mogao. Moje zdravlje ionako nije najbolje, a u zadnje vrijeme se sve više pogoršavalo. Nisam od onih koji uspijevaju raditi to što im se traži i ne misliti o tome. Radiš s drugim ljudima, za druge ljude i ne misliš na njih. Ne čini mi se pošteno.
Po zanimanju sam građevinski tehničar, ali već godinama radim kao prodavač u struci. Znam nešto o onome što prodajem. Počeo sam samostalno. Prodao sve da bih otvorio svoju vlastitu firmu i bacio sam se u business. Puno poteškoća, ali s velikom upornošću i entuzijazmom stvari su krenule. Uspijevao sam dobiti poslove protiv konkurenata koji su bili puno jači od mene. Bio sam ponosan na samog sebe. Dokazao sam si da nešto vrijedim i to je jako stimulativna stvar. Tako je išlo par godina. Dobro sam se potkožio i uspio si kupiti i stan, za mene i obitelj. A onda je sve krenulo nizbrdo. Ne posao. Bilo je i tu problema, ali sam ih uvijek uspio riješiti. Počelo je sa zdravljem.
Doktorica kaže da je sve posljedica stresa. Ne uspijevam da budem odmaknut od događaja koji me okružuju i to moja psiha prenosi na moje fizičko tijelo, prije svega na želudac. Uzrok su bili problemi s bračnom družicom, koji su se s vremenom pogoršali. U smo par mjeseci moj privatni život je postao pakao. Na kraju smo se rastali. Prestao sam se viđati s bivšim prijateljima. Neugodno sam se osjećao u njihovom društvu. Ponekad sam osjećao da me žale zbog svaga onoga što se dogodilo, a sažaljenje je ono što apsolutno ne podnosim. U svemu što se dogodilo i danas sam ubjeđen da nisam imao nikakvu krivnju. Vjerojatno griješim. Sve je to kao neki najbolji casino online u kojemu kada jednom počneš gubiti, gubitku nema kraja. Agonija se nastavlja i može završti ne različite načine.
S mojim privatnim životom propao je i moj posao. Trebalo je podnijeti troškove brakorazvodne parnice i njoj, koja je uništila obitelj, dati polovicu imovine. Par mjeseci sam ostao između neba i zemlje. Nisam znao što hoću i kako se ponovno pokrenuti. Zaposlio sam se na benzinskoj stanici. Koje poniženje, ali sam lagano u tome i uživao; valjda neka vrsta samokažnjavanja. Prelazio sam s posla na posao, dok se nisam zaposlio u firmi u kojoj sam jučer podnio otkaz. Prodavao sam građevinske materijale. Plaća loša, ali je vlasnik poduzeća bio simpatičan. Ja sam se vratio u staru formu i postizao sam odlične rezultate u prodaji. Puno puta sam uspio prodati u mjesec dana 3 do 4 puta onoga što je uspio onaj drugi, koji je bio iza mene. Onda je došla kriza u sektoru i naružbe su počele jako padati. Smanjeno je osoblje na minimum ali ni to nije bilo dovoljno da bi se poslovalo barem na pozitivnoj nuli. I onda je prije mjesec dana uvedena nova politika. Prodavali smo iste proizvode kao i prije, ali su bili isporučivani slični proizvodi puno niže kavalitete. Imali smo dva čovjeka koji su prepakiravali proizvode. Ukratko, počeli smo varati klijente.
A kada se to otkrilo, pogodite tko je prvi bio na udaru. Ne vlasnik koji je sve osmislio, nego prodavači. Jednog kolegu su pretukli na jednom gradilištu jer im se žbuka, kupljen kod nas, nakon dva dana sasula s fasade. Nije ni čudno, jer nisu dobili ono što su platili, nego mješavinu koja je puno gora, i normalno puno jeftinija (u redu je samo za određene radove). Čim smo počeli s procesom varanja, osjećao sam se loše, ali sam nastojao ne misliti o tome. Treba jesti i platiti račune svaki mjesec. Greška! Koliko sam ih samo počinio u ovih 50 godina. Trebao sam odmah reći ne. Završio sam i drugu kavu. Vani je hladno, ali kroz oblake počinje provirivati sunce. Osjećam se dobro, u miru sam sa sobom. Ovaj petak i nije tako loš. Treba opet početi iz početka.
Arogantnost 