Sjetio sam se Godota, pa mi je tako došla inspiracija u vezi s naslovom onoga što ću napisati. Pitanje je hoće li odgovarati sadržaju kada stignem do kraja teksta. Znate kako je: kreneš u jednom smjeru i prema nekom mjestu, a završiš tamo gdje si se najmanje nadao. Već je ovaj moj pothvat konceptualno pogrešan; kada nemaš ideje, ne piši. Nije vjerojatno da će ispasti nešto dobro. S druge strane, iz mog iskustva, često sjednem za stol i nisam gladan, ali jedeći dođe i tek. To je moja nada, da će mi se otvoriti vrata prema nečemu i da će me stići inspiracija koja za sada daleko iza mene zaostaje. Za sada zvuči kao da prsti koji plešu po tipkovnici nemaju vezu s glavnim operativnim sustavom koji bi trebao biti u glavi. Ako već tražimo neku vezu, onda je eventualno možemo pronaći puno niže.
Trebalo mi je otprilike 10 minuta da sastavim početni paragraf. U uvod se može svašta ubaciti i moguće je naći opravdanje u zagrijavanju moždanih stanica i mišića koji sudjeluju u tipkanju. Onda se pred nama pojavi gola istina: o čemu u nastavku? Onako po engleski, o vremenu, o hladnoj i suhoj zimi koja nas prati već nekoliko mjeseci i koja daje prve znakove popuštanja. Danas je pravi proljetni dan, ali nema garancije da se hladnoća neće vratiti. Odavno sam si obećao da neću o politici; ta ljudska aktivnost je dvosjekli mač za one koji imaju strastveni odnos s političkim zbivanjima i glavnim aktorima tih događaja, to jeste našim političarima. Gledaš, slušaš i ne vjeruješ svojim očima. To bi trebala biti krema naše inteligencije, a ti ustanoviš da je to krema nečeg drugoga, što ovdje ne želim niti zapisati. Tko zna, netko može pročitati, pronaći moje podatke i staviti me u neprilike, a ja ne volim neugodnosti. Prema tome, ništa o vremenskim prilikama, a niti o politici. Što mi onda ostaje.
Sport! Jeste, to je klasični muški argument. Ponedjeljkom ujutro se vode beskonačne rasprave oko toga da li je sudac namjerno pogriješio, ili onako slučajno. Kako je golman dobio gol kroz uši, a ono desno krilo ima dvije lijeve noge koje ne zna koristiti. Mene nogomet nekako ne uspijeva pretjerano zainteresirati. Reprezentaciju pratim, pogotovo kada su dobri, kao prošle godine. Kada im loše ide, ja ih ne pratim. Netko će reći da sam oportunista, i ja ću mu potvrditi da ima pravo. Dovoljno sam se napatio u životu, pa izbjegavam da padnem u depresiju jer je neki lik, najmanje 100 puta bolje plaćen od mene, promašio gol iz stopostotne šanse. To je njegov problem, i svih onih koju su solidarni s njim i žele ga podijeliti. Ja nisam solidaran. Nije mi nikada bilo jasno zašto se ljudi vole opterećivati tuđim problemima: meni su preko glave i moji. Trudim se, mijenjam temu, sve u nadi da će me nešto uhvatiti, baciti u bujicu i ponijeti prema matici, ali za sada ništa. Sve onako forsirano, bez potrebnog šarma.
Na kraju je ipak korisno: približavam se, sporo ali sigurno, mom cilju, da završim ovo djelo, a i vrijeme prolazi i uskoro ću doma. Trebam cvikati u 5 i pol, jer sam jutros stigao kasnije: na cesti je bila luđačka gužva. Negdje se nešto dogodilo što je blokiralo prometni tok na cesti koju koristim, ali nisam uspio dobiti nikakvu informaciju o tome. Na radiju ni riječi, a u uredu nema nikoga koji stanuje u mojoj blizini i koje je imao isti problem kao i ja. To me po nekada izluđuje: nedostatak informacije o tome zašto se nešto dogodilo. Ima i onih koji su puno gori i osjetljiviji što se toga tiče. Njima nedostaje informacija o tome kako su se oni dogodili i ne uspijeva živjeti u miru sa samim sobom. Većina njih se obraća s povjerenjem višim nivoima svijeta, zavaravajući sami sebe da su pronašli odgovor. Ma koji odgovor? Njega jednostavno nema, a ne vjerujem da će ga ikada i biti. Niti naučnici nisu otišli previše daleko u tom smjeru. Njih muči dijeljenje s nulom, a ne pitaju se što je bilo prije nule. Nije istina, neki si postavljaju i ta pitanje i u nedostatku razumnog odgovora, uvode teorije paralelnih svjetova i slične izmišljotine.
Nije im jasno da s tim ništa ne rješavaju, nego samo čine potencijalni odgovor još kompliciranijim. Na taj način opravdavaju njihovo postojanje i fondove koje troše. To ja zovem fizika filozofiranja. Netko drugi bi to prekrstio kao mlaćenje prazne slame. Ja, u trenutku potpune iskrenosti, bih rekao da je to analogna aktivnost kao i pisanje sastava bez inspiracije. Na kraju sam ipak zadovoljan: sve je obavljeno u nekih 40 minuta. Sada ću uzeti malu pauzu i onda stvar ide online, kako se to danas priliči našim kreacijama. Još samo da izaberem jednu fotografiju da bih popravio estetski izgled, i posao je obavljen.
Arogantnost 