107%

Ustajanje u 6 ujutro, 3 keksa, malo mlijeka i dva jaja na biciklu. Malo pretjerujem, nije bilo bas tako. Na sto metara od kuce je bila autobusna stanica. Pola sata voznje i stigao sam.U koloni na zapadnom ulazu sa stotinama drugih radnika. Da odmah specificiram, ja sam inzinjer. Radi se o ulazu u rijecko brodogradiliste 3. Maj, najvece u bivsoj Jugoslaviji. Dok cekam u redu i pomalo se priblizavam mom radnom mjestu posmatram. Puno njih ispod ruke nose bubanj od stroja za rublje. U to vrijeme, govorim o sredino osamdesetih godina proslog stoljeca, bubnjevi su jos bili od obicnog celika, eventualno emajlirani, ali bi prije ili poslije zahrdjali i stvorila bi se rupa. Ako radis u trecoj majcini nije problem; doneses sa sobom u radionicu, zavaris rupu, i da se problem vise ne bi ponovio, pocincas. Naravno, sve na trosak firme, tvoje radno vrijeme i materijal. Ali i onako je sve ovo nase, od nas samoupravljaca.

Kraj istog tog zapadnog ulaza, gdje sam svako jutro provodio minute u redu, nalazi se i mala lucica koja pripada samom brodogradilistu i koju koriste radnici da bi uparkirali svoja morska vozila. Stari drveni trabakuli, plasticne pasare, jeftina roba kako se to i prilici radnicima. Ali vidi vraga, sve ograde na plovilima su od inox celika. Danas je to materijal koji se masovno upotrebljava, ali je u to vrijeme bio koristen samo za specijalne radove i bio je izuzetno skup. Ali buduci je sve nase, imamo pravo da si napravimo ogradu koja nece vise hrdjati i koju necemo morati svake godine strugati i farbati. Takvi smo mi samoupravljaci.

Vremena nisu bila losa, islo se cesto u Trst da se kupi dobra roba koje kod nas nije bilo, ali se vec pojavljivao pokoji zlosutni znak. Odem ja tako jedan dan da se upisem na listu za dobivanje stana. Cura simpaticna, upise me i kaze mi da sam oko 1500. mjesta.Hm,ne cini mise bas bajno, ali ako daju 500 stanova godisnje trebacekati 3 godine, sto nije tako strasno. Pitam zaposlenu koliko treba cekati. Kaze mi da sa trebndom od zadnje dvije godine mogu ocekivati 15 godina,ali je to po njoj optimisticno jer se trend pogorsava iz godine u godinu. Mlada cura, ali je vec sve bila shvatila. Nikada nisam docekao taj stan.

Vremena si isla, dogadjaji se smjenjivali, novi drustveni sistem, rat, nevolje na sve strane. Iz socijalizam u kapitalizam se ne ide svaki dana. Puno dobara treba privatizirati, u suprotnom koji je to kapitalizam. Pa kako cemo drugovi, pardon gospodo? Pa da podjelimo, medju sobom. Ti uzmi ovo, ja cu ono a i za druga, oprostite, sjora iz centralnog komiteta moramo nesto ostaviti. Pa koka cemo kada nemamo para? Dajmo u hipoteku ono sto kupujemo, pa nasi smo. I drugovi iz banaka ce naci svoj racun u tome da nam daju hipotekarske kredite. Mi smo stvorili ovu zemlju i red je da se malo i okoristimo, da nam narod plati sav taj rodoljubni trud.

Prije nakoliko dana citam u novinama da nam je bruto nacijonalni dohodak porastao od 1990. do danas za samo 107%; najgori u cjeloj europskoj zajednici i okolici. Problem je u europskoj metodologiji koja ne uracunava u dobit kriminal, malverzacije i lopovluk. Dragi Europljani, donosi dohodak i to kakav. Ali u biti nije sve tako crno. Dok su po starom kontinentu crncili i proizvodili, mi smo malo muljali i krali, i malo zaostali po tim njihovim parametrima. Zato sada imamo ogroman prostor za rast jer nam sve ne nedostaje i u slijedecih par godina cemo ih neizbjezno preteci. Neki su rasli i preko 200%, a zna se da nista nije bez granica, pa tako i njihov rast se mora prvo usporiti a zatim stati, dok cemo mi ici naprijed s pedalom gasa pritisnutom do dna.