Za odmor spremni

Uvijek spremni, rekao bi odlučno jedan moj prijatelj. Svi se žale kako je ova godina nenormalna: nekima je previše vruće, drugi se žale na svakodnevne kiše. Ljudima nikada ne možeš ugoditi. Danas je srijeda. U subotu se kreće na godišnji odmor. Vrijeme je da se napune akumulatori koji su se ispraznili u toku godine. Ljudi te gnjave, na ulici, u uredu, oni koji ti pružaju usluge, na primjer telefonske, te varaju na ugovorni način (ti si ga potpisao, ali nisi čitao ono s malim slovima), na suprugu i kćerku si se navikao već godinama, ali ne uspijevaš odagnati neugodni osjećaj da i one dave, o kolegama u uredu i šefu nema smisla trošiti u prazno riječi i memoriju koje iste zauzimaju. Imao je pravo Goran: svi gnjave, svega preko glave. Onda kreneš na godišnji i ustanoviš da ni tu nema puno odmora: mama, tata, punica, punac, i uz to još i stari prijatelji iz školskih. Nikada mira!

Za ići na more treba imati auto. U njega ide prtljaga, oprema za kupanje uz neizbježni suncobran, a i suputnici; podrazumijeva se da sam ja već unutra. Promijenio sam moj stari auto negdje početkom godine. Uzeo sam istu marku jer sam sa starim bio super zadovoljan. Boju je kao i obično birala supruga: ledena kava. Opet taman, kao i onaj prethodni. Uvijek u potrazi za nekom sjenom od drveta ili kuće da bi se na kraju dana moglo ući u njega. Novi auto ima jedan problem. Previše je širok; 10 centimetara više od staroga. Kuća u kojoj stanujem je s početka osamdesetih. Tada su auti bili puno uži, pa su pravila vrata široka 2 metra. I sa starim nije bilo jako komotno ući i izaći, ali s novim je problem postao ozbiljan. Dodatni problem je da je novi i puno manje pregledan od staroga. Prvo je kćerka malo očešala lijevi blatobran. Auto još nije bio navršio mjesec dana. Supruga je otišla u depresiju: idemo to odmah popraviti. Draga, koštat će sigurno 500 eura (malo sem pretjerao da je uplašim; karoserija nije oštećena, nego je samo oguljena boja). Na kraju sam joj morao obećati da ću se savjetovati i vidjeti koliko bi došao popravak.

Nakon 15 dana (bez popravka) došla je doma izbezumljena: i ja sam ga ogrebala. Sva sreća na isto mjestu kao i kćerka, iako je ovaj puta i lim lagano udubljen. Više se ne govori o popravku. Stari je bio izudaran na sve strane i nikome nije smetalo. Sve je to stvar navike. Rekao sam da ćemo lovu koju smo uštedjeli potrošiti na putovanje na koje se spremamo (malo bogatije nego inače). Tako je prestala gledati inkriminirani blatobran i vratio se mir u kući, bar što se tiče tog problema.

Da se vratim u sadašnjost. Večeras je supruga dogovorila s jednim prijateljima da se nađemo na pizzi. Izgovor je da se pozdravimo prije godišnjega. Zar nismo to mogli napraviti prethodni tjedan, na miru, bez žurbe. Sutra je moj rođendan, pa su predviđeni i drugi susreti. Znači da ću u petak biti jako stisnuto za pakiranje svih onih stvari koje treba ponijeti. Ona ne radi, pa ima vremena na pretek, za razliku od mene. Na svu ovu problematiku mi je sjeo i šef. Odlučio je da nas trojica iz ureda moramo prijeći u jedan drugi. Naš trenutni prostor će proširiti i tu će doći druga grupa, ona koja se žali da im nije dobro u sobi koju zauzimaju. Nas nitko nije pitao što mislimo o novom rasporedu. Nisu nas čak ni informirali da misle napraviti seljenje. Jednostavno su nas stavili pred svršeni čin. A to boli! Ja i jedan kolega smo najiskusniji u cijeloj grupi i očekivali bi bar neko minimalno poštovanje u vezi s našom životnom dobi i godinama provedenim u poduzeću. Obojica smo dali veliki doprinos razvoju firme. Izgleda da se naš šef više toga ne sjeća. Kada je trebalo povući, uvijek se apelirao na nas dvojicu. Znao je da ćemo brzo i savjesno obaviti zadatak. Ali kada treba nekome napraviti uslugu, mi smo zadnja rupa u svirali. Sada razmišljam kako bih ga sljedeći put stavio na zadnje mjesto kada mi na stol stavi neki hitni posao.

Na kraju se to neće dogoditi jer bi se radilo o zloći, o osveti s moje strane, a ja nisam takav tip. Mrziti nekoga, željeti mu nauditi ili mu se osvetiti je ružna stvar. Čovjek koji se nalazi u takvoj poziciji se ne osjeća dobro. A ja se želim osjećati dobro, iako… Na kraju mi se čini da postajem dobar kršćanin: okreni i drugi obraz. To sa sobom nosi određene probleme, ali i rješenja.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: