Bok svima! Pitali su me da napišem kratku pričicu o mom životu koju će objaviti na Internetu, na nekom blogu koji ima raznolike teme. Ma koja počast za mene. Jedini je problem što ja u pisanju nisam baš jako praktičan. U stvari i nije jedini; moj život je prilično monoton pa nije jednostavno pronaći neku temu o kojoj bi se sastavilo neko štivo. Kada govorim o jednoličnosti mog bivstvovanja, misli da su svakodnevne aktivnosti uvijek iste i stalno se ponavljaju: odmor, potraga za jelom, prehrana i to je to. Jedini element koji djelomično razbija ovu monotoniju je prilično neugodan: često sam u životnoj opasnosti. Oprostite, zaboravio sam se predstaviti, kako je to običaj: svi me zovu Tigar. Vjerojatno je razlog taj što sam podrijetlom iz Azije, odakle su moji preci prije par godina doselili u Hrvatsku.
Ja živim u gradu za razliku od nekih mojih poznanika koju obitavaju po selima. Kažu da je zrak puno čišći i da je hrana biološka, manje zagađena s insekticidima, a da su i ljudi manje nervozni i da se ne ljute na svaku sitnicu. Sve je to istina, ali je u gradu ipak mrvicu interesantnije živjeti. Ima ljudi raznih tipova, pridošlih iz drugih krajeva, a i iz drugih zemalja, ako uzmete u obzir i određenu količinu turista koju možete zateći u šetnji ulicama Zagreba. Eto, sada znate i gdje živim. Moja privatnost se po malo gubi.
Ovo ljeto je doista žestoko. Temperatura je obilno iznad 30 stupnjeva, a i sparina se nipošto ne šali. Većina mojih poznanika je aktivna ujutro i predvečer, kada je malo hladnije, ali ja preferiram baš najtopliji dio dana. Biti će to vjerojatno u azijskim genima, nasljedstvo od roditelja. Izbor je nešto manji, jer se puno ljudi zatvori u kuće i urede s klimom (osobno mrzim taj stroj koji stvara jaki i hladni propuh) i u to vrijeme ne izlazi, ali se poneko uvijek nađe pod suncobranom u kakvom kafiću ili restoranu. Uz to se i svi nekako umorni od ove topline pa ne reagiraju na nasilan način ako ih malo „očešeš“. Koji puta me niti ne primjete. A i konkurencija je puno manja, jer ovi domaći spavaju negdje u hladu i probavljaju jutarnji objed, prije nego što se u predvečerje ponovno aktiviraju.
Jučer sam tako išao Ilicom, gore dole, jako gladan. Ulica gotovo prazna. Uđem u jedan bar zajedno s jednim tipom. Sva sreća nema klimatizacije. U jednom kutu sjedi jedna djevojka, sva crvenkasta u licu, i pije limunadu. Super, baš moj tip (izbjegavam one koji piju alkohol). Približem se i skoro da ne padnem u nesvjest. Cura koristi Chanel 5. Odvratno! To mi je skoro gore od onih sredstava što ljudi kupuju u apoteci da bi se zaštitili od uboda komaraca. Želudac mi krči i moram ga na brzinu napuniti. Razgledam bar i uz šankera (izbjegavam ih jer su često puni alkohola) vidim samo još jednog gosta, onoga s kojim sam ja ušao. Nakako je bledunjav, ali što se može. Približim mu se odostraga i sletim na vrat. Tek što sam zario žalac, pras… Dlan njegove ruke se zaustavio na par milimetara od mene. Strah me presjekao i odmah sam odletio, polupraznog želuca. Pa za jedna, dva mililitra krvi biti toliko nasilan, čini mi se ipak malo pretjerano. Težak je život nas komaraca, malo zadovoljstava, a puno opasnosti.
Arogantnost 