Svi govore da su u toku velike klimatske promjene i podržavaju svoju tezu s ovim jako vrućim ljetom. Jeste da je ove godine već kasno proljeće, to jeste sredina lipnja bila jako vruća. Danas moj vanjski termometar pokazuje 38 stupnjeva. I na televiziji vidim potvrdu te vrijednosti. Da je toplo, toplo je, ali… Sjećam se kada sam bio jako mlad, bilo je to prije nekih skoro 50 godina, da je bilo jedno ljeto užasno toplo. Svaki dan smo išli na more, ali je bila muka doći do njega, a i vratiti se nije bilo bolje. Išao sam s prijateljem i uzeli bi autobus. Dvadeset minuta vožnje, zatim 10 minuta do pješke do plaže po užeglom suncu i osvježenje bi konačno stiglo. U autobusu je bila prava sauna. Svi su išli na more, autobus prepun, a u to vrijeme nije postojao rashladni uređaj i javnim sredstvima; nisu ga imala ni normalna osobna vozila. Povratak je bio još teži, jer nas na kraju puta nije očekivalo osvježavajuće more. U najboljem slučaju čovjek bi se uvalio pod tuš, da prikupi izgubljene snage u toku transporta. Bilo je to pravo ljeto, ali nitko se nije žalio da je prevruće, da je nepodnošljivo, da se ovako ne može više živjeti. Imam nekako osjećaj da smo svi omekšali, onako duševno. Na stranu i moj dodatni problem; koja godina više nego prije. Na stranu što danas većina ljudi ima doma hlađenje, a oni koji ga nemaju idu u trgovačke centre gdje je meni ponekad čak i hladno, svi se sve više žale na svaku poteškoći, ili definirajmo to malo bolje, neugodnost u životu. Neko bi rekao da nam je predobro. Problem s kojim se ja ponekad srećem jeste kako potrošiti slobodno vrijeme, po mogućnosti na ugodan način.
Kada se dani produže, od zadnjeg tjedna u ožujku, kada se pomakne sat, promijeni se na neki način i stil života. Ja se vraćam iz ureda relativno rano i popodne u ovom periodu bude prilično dugo. Ponekada se dosađujem doma, ne znajući što bih radio. Supruga već godinama govori da mi nedostaje neki hobi, neka zanimacija koja bi mi popunila slobodno vrijeme. Ja se s njom slažem, ali ne vidim što bi me zabavljalo, a nisam se puno ni trudio da nešto pronađem. Tako je ona nedavno našla moj hobi, bez da me je prije toga pitala. Na manje od sto metara od naše zgrade postoje općinski vrtovi, koje općina dodjeljuje na besplatno korištenje. Da bi se dobio, treba podnijeti zahtjev. Supruga je sve napravila u moje ime i moja molba je pozitivno riješena. Kada mi je to saopćila, ostao sam jako iznenađen, ali i pomalo uvrijeđen. Iznenađen jer poznajem proceduru za dodjelu vrtova: prednost imaju oni sa slabijim primanjima, a ja relativno dobro zarađujem. Bio sam uvrijeđen jer je nešto napravila u moje ime, a da me prethodno nije konzultirala; to mi se baš nije činilo u redu, ali sam joj na kraju oprostio. Tako sam prije par mjeseci krenuo u moju povrtlarsku avanturu. Otišao sam dole i javio se neslužbenom šefu, izabranom na demokratski način među korisnicima vrtova. On mi je objasnio pravila i dao neke savjete o tome što je bolje uzgajati. Ja sam na primjer rekao da bih posadio paprike, ali me je on od toga odgovorio. Ispričao mi je da je dosta njih pokušalo, ali bez uspjeha: izgleda jednostavno da zemlja nije za njih.
Tako je počela moja vrtlarska avantura. Posadio sam rajčice, krastavce i zelenu salatu. Htio sam se ograničiti na samo par povrća. Budući o uzgajanju biljki ne znam doista ništa, nisam se htio puno raširiti. Rekao sam sebi da tri stvari mogu pratiti i nešto naučiti, a više toga bi me samo zbunilo. Uz to, ono što sam odabrao doma ionako redovno jedemo kao miješanu salatu, pogotovo u ovom toplom periodu. Kupi se malo kapule u dućanu, i salata je spremna u deset minuta Treba oprati, narezati i začiniti, a ako to ja radim, deset minuta je ponekada i nedovoljno. Zanimljivija stvar ove moje uzgajivačke avanture jesu društveni odnosi sa susjednim vrtlarima. Sve skupa ima nekih tridesetak čestica. Za neke se odmah vidi da se ulaže trud i na njima se svašta dobroga može naći. Ima i onih malo siromašnijih, gdje se manje radi i ne vodi puno računa o potrebama biljaka, a tu ih je i par gotovo potpuno zapuštenih gdje je pretežna sorta korov. Koliko čestica, toliko i obrađivača. Pretežno su u pitanju muški u godinama; ispadne da sam ja jedan od mlađih.
Kada sam ja došao, primijetio sam grupu od pet ljudi koji se nakon što obave određene poslove, redovno druže prije nego odu doma na večeru. Uvijek je tu bila i boca bijelog, niskokvalitetnog, jeftinog vina iz samoposluge (neću da ga imenujem da me ne bi tužili za negativnu reklamu). Tako sam ja jedan dan sjeo na klupu gdje su oni pili, otvorio moj plastični frižider, onaj koji se nosi na izlete, i pitao da li bi tko htio hladno pivo. Svih dvanaest limenki (uzeo sam limenke jer su lakše), dvije po glavi, su u čas nestale. Od tada su me primili u svoje društvo i ja plaćam ulaznicu tako da jednom tjedno ponesen sa sobom frižider. Sada nosim petnaest limenki, jer više od toga ne stane. O čemu se priča? Uobičajeno, o politici, sportu, bolestima i osobnim problemima. Kako mene najveća većina toga zamara, svako toliko uspijem skrenuti razgovor na vrtlarske poslove; kada se nešto sadi i beri, koje gnojivo treba koristiti i slično? Mislio sam da ću tako nešto korisno naučiti, ali svako od njih ima drukčiji recept za gotovo sve. Ako rajčicu previše zalijevaš, omlohavi se i lakše izgnjili, a ako ipak rodi bude bez okusa, kao one nizozemske koje rastu u vodi. Ma što to govoriš; ja svoje obilno zalijevam i super su, za prste polizati. Na kraju ne znam tko od njih govori istinu, a možda svi imaju pravo. Eto, tako ja u nekoliko zadnjih mjeseci koristim svoje slobodno vrijeme. Supruga je relativno zadovoljna jer sam van kuće i ne razvlačim se po dnevnom boravku. Rekao sam relativno, jer se saznala od jedne susjede da ja nosim pivu, a to joj baš i nije pravo. Takve su žene; uvijek im nešto smeta.
Arogantnost 