Slobodno vrijeme

Svi govore da su u toku velike klimatske promjene i podržavaju svoju tezu s ovim jako vrućim ljetom. Jeste da je ove godine već kasno proljeće, to jeste sredina lipnja bila jako vruća. Danas moj vanjski termometar pokazuje 38 stupnjeva. I na televiziji vidim potvrdu te vrijednosti. Da je toplo, toplo je, ali… Sjećam se kada sam bio jako mlad, bilo je to prije nekih skoro 50 godina, da je bilo jedno ljeto užasno toplo. Svaki dan smo išli na more, ali je bila muka doći do njega, a i vratiti se nije bilo bolje. Išao sam s prijateljem i uzeli bi autobus. Dvadeset minuta vožnje, zatim 10 minuta do pješke do plaže po užeglom suncu i osvježenje bi konačno stiglo. U autobusu je bila prava sauna. Svi su išli na more, autobus prepun, a u to vrijeme nije postojao rashladni uređaj i javnim sredstvima; nisu ga imala ni normalna osobna vozila. Povratak je bio još teži, jer nas na kraju puta nije očekivalo osvježavajuće more. U najboljem slučaju čovjek bi se uvalio pod tuš, da prikupi izgubljene snage u toku transporta. Bilo je to pravo ljeto, ali nitko se nije žalio da je prevruće, da je nepodnošljivo, da se ovako ne može više živjeti. Imam nekako osjećaj da smo svi omekšali, onako duševno. Na stranu i moj dodatni problem; koja godina više nego prije. Na stranu što danas većina ljudi ima doma hlađenje, a oni koji ga nemaju idu u trgovačke centre gdje je meni ponekad čak i hladno, svi se sve više žale na svaku poteškoći, ili definirajmo to malo bolje, neugodnost u životu. Neko bi rekao da nam je predobro. Problem s kojim se ja ponekad srećem jeste kako potrošiti slobodno vrijeme, po mogućnosti na ugodan način.

Kada se dani produže, od zadnjeg tjedna u ožujku, kada se pomakne sat, promijeni se na neki način i stil života. Ja se vraćam iz ureda relativno rano i popodne u ovom periodu bude prilično dugo. Ponekada se dosađujem doma, ne znajući što bih radio. Supruga već godinama govori da mi nedostaje neki hobi, neka zanimacija koja bi mi popunila slobodno vrijeme. Ja se s njom slažem, ali ne vidim što bi me zabavljalo, a nisam se puno ni trudio da nešto pronađem. Tako je ona nedavno našla moj hobi, bez da me je prije toga pitala. Na manje od sto metara od naše zgrade postoje općinski vrtovi, koje općina dodjeljuje na besplatno korištenje. Da bi se dobio, treba podnijeti zahtjev. Supruga je sve napravila u moje ime i moja molba je pozitivno riješena. Kada mi je to saopćila, ostao sam jako iznenađen, ali i pomalo uvrijeđen. Iznenađen jer poznajem proceduru za dodjelu vrtova: prednost imaju oni sa slabijim primanjima, a ja relativno dobro zarađujem. Bio sam uvrijeđen jer je nešto napravila u moje ime, a da me prethodno nije konzultirala; to mi se baš nije činilo u redu, ali sam joj na kraju oprostio. Tako sam prije par mjeseci krenuo u moju povrtlarsku avanturu. Otišao sam dole i javio se neslužbenom šefu, izabranom na demokratski način među korisnicima vrtova. On mi je objasnio pravila i dao neke savjete o tome što je bolje uzgajati. Ja sam na primjer rekao da bih posadio paprike, ali me je on od toga odgovorio. Ispričao mi je da je dosta njih pokušalo, ali bez uspjeha: izgleda jednostavno da zemlja nije za njih.

Tako je počela moja vrtlarska avantura. Posadio sam rajčice, krastavce i zelenu salatu. Htio sam se ograničiti na samo par povrća. Budući o uzgajanju biljki ne znam doista ništa, nisam se htio puno raširiti. Rekao sam sebi da tri stvari mogu pratiti i nešto naučiti, a više toga bi me samo zbunilo. Uz to, ono što sam odabrao doma ionako redovno jedemo kao miješanu salatu, pogotovo u ovom toplom periodu. Kupi se malo kapule u dućanu, i salata je spremna u deset minuta Treba oprati, narezati i začiniti, a ako to ja radim, deset minuta je ponekada i nedovoljno. Zanimljivija stvar ove moje uzgajivačke avanture jesu društveni odnosi sa susjednim vrtlarima. Sve skupa ima nekih tridesetak čestica. Za neke se odmah vidi da se ulaže trud i na njima se svašta dobroga može naći. Ima i onih malo siromašnijih, gdje se manje radi i ne vodi puno računa o potrebama biljaka, a tu ih je i par gotovo potpuno zapuštenih gdje je pretežna sorta korov. Koliko čestica, toliko i obrađivača. Pretežno su u pitanju muški u godinama; ispadne da sam ja jedan od mlađih.

Kada sam ja došao, primijetio sam grupu od pet ljudi koji se nakon što obave određene poslove, redovno druže prije nego odu doma na večeru. Uvijek je tu bila i boca bijelog, niskokvalitetnog, jeftinog vina iz samoposluge (neću da ga imenujem da me ne bi tužili za negativnu reklamu). Tako sam ja jedan dan sjeo na klupu gdje su oni pili, otvorio moj plastični frižider, onaj koji se nosi na izlete, i pitao da li bi tko htio hladno pivo. Svih dvanaest limenki (uzeo sam limenke jer su lakše), dvije po glavi, su u čas nestale. Od tada su me primili u svoje društvo i ja plaćam ulaznicu tako da jednom tjedno ponesen sa sobom frižider. Sada nosim petnaest limenki, jer više od toga ne stane. O čemu se priča? Uobičajeno, o politici, sportu, bolestima i osobnim problemima. Kako mene najveća većina toga zamara, svako toliko uspijem skrenuti razgovor na vrtlarske poslove; kada se nešto sadi i beri, koje gnojivo treba koristiti i slično? Mislio sam da ću tako nešto korisno naučiti, ali svako od njih ima drukčiji recept za gotovo sve. Ako rajčicu previše zalijevaš, omlohavi se i lakše izgnjili, a ako ipak rodi bude bez okusa, kao one nizozemske koje rastu u vodi. Ma što to govoriš; ja svoje obilno zalijevam i super su, za prste polizati. Na kraju ne znam tko od njih govori istinu, a možda svi imaju pravo. Eto, tako ja u nekoliko zadnjih mjeseci koristim svoje slobodno vrijeme. Supruga je relativno zadovoljna jer sam van kuće i ne razvlačim se po dnevnom boravku. Rekao sam relativno, jer se saznala od jedne susjede da ja nosim pivu, a to joj baš i nije pravo. Takve su žene; uvijek im nešto smeta.

Ludi svijet

I danas je dan božji, onaj kada se ne radi: ne znam da li je pisanje smatrano radom, ali kako nisam religiozan, svejedno mi je. Uvod je bio onako, da bude malo drukčiji nego obično. Obavio sam moj jutarnji obred, kako je to uobičajeno: razvlačenje i sitni rituali za miran i opušten početak dana. Nakon toga prevrtanje madraca, isto ono što sam radio prije pola godine, kada je datiran prethodni post. Madrac je skup, pa nastojim da budem redovan u njegovom održavanju da bi što duže trajao i bolje se amortizirao. Imam relativno dosta para, ali kada se sjetim koliko sam ga plati… Bila je to ustupka mojoj supruzi koja kaže da se na kvaliteti spavanja ne treba štedjeti. Slažem se s njom, ali ja sam i prije dobro spavao, na onom starom. Ni taj nije bio baš jeftin, ali je ipak koštao puno manje. Nakon što sam podlogu za spavanje okrenuo za 180 stupnjeva vodoravno i onda isto tako prevrnuo vertikalno, sjeo sam na kauč da odmorim. Pri ruci mi je bio daljinski pa sam pritisnuo crveni gumb. Ispred mene se je pojavila slika na ekranu. Nije baš da sam ga slučajno upalio: u biti me je interesirala jedna vijest. Danas je trebala biti poznat odluka australskih vlasti o slučaju Đoković.

Tako je i bilo. Upalim stvarčicu i prva vijest je upravo odluka: protjeran je iz zemlje od visokog državnog suda. Motivacija za donesenu odluku će biti objavljena za par dana. Kako možeš čovjeka protjerati a da mu ne kažeš zašto, pitao sam se? Nisam od struke pa neću ulaziti u ovaj tehnički detalj: vjerojatno ja tu nešto ne razumijem. U stvari su motivi iznesen već unaprijed, kod tužbe. Čovjek je opasan za zdravlje Australaca jer nije cijepljen. U cijelom svijetu, koliko ja znam, kada preboliš Covid dobiješ imunitet i to važi kao cijepljenje. Puno znanstvenika tvrdi da je takva zaštita bolja od one koja se dobije samim cijepljenjem. Valjda u Australiji nije tako. Drugi motiv koju su iznijeli i za koji sam sazna preko medija odgovara naslovu. Đoković je opasan za javni red jer je no-vax (ja sam mislio da je Novak) i eventualna njegova pobjeda na teniskom turniru bi mogla potaknuti neposlušne građane na proteste protiv cjepiva. Meni su uvijek objašnjavali da su anglosaksonske zemlje one koje maksimalno garantiraju slobodu mišljenja i govora. Ovo što se dogodilo me podsjeća na srednjovjekovne inkvizicije.

Proglasiti svijet ludim zbog jednog ovakvog demokratsko slobodarskog incidenta je možda malo pretjerano, ali kada se uzmu drugi slučajevi, možda se može naslov opravdati. Sjećate se prije desetak dana izjave francuskog predsjednika Macrona? On će učiniti sve što je u njegovoj mogućnosti da bi što više zagorčao život onima koji se ne žele cijepiti. Strava! Pa zar on nije predsjednik i tih ljudi? Pa zar ljudi nemaju pravo da slobodno odluče o tome što misle i kako se ponašaju? U Italiji su uveli obavezno cijepljenje za osobe stariji od 50 godina. Zašto su stavili tu granicu, a nisu uključili sve građane? Jer su ovi stari preko pola stoljeća izloženi većoj opasnosti ako dobiju bolest. Pa zar ja ne smijem sam odlučiti da li želim da me bocnu ili ne? Pa neka mi sada neko počne govoriti o nedemokratskim režimima u Rusiji, Kini i po drugim sumnjivim državama.

Kada citiraju one koji se ne žele cijepiti s ovim cjepivima, iznose najgluplje moguće no-vax argumente da bi pokazali da su ti ljudi glupi i neodgovorni. Tako je glavna stvar da je u cjepivo stavljen mikročip koji nas kontrolira. Ono što bi obavezno morali reći stanovništvu, dajući im korektnu informaciju kako bi ljudi sami mogli donijeti odluku hoće li se zaštititi ili ne, jeste da je cjepivo u eksperimentalnoj fazi. Tu i tamo se čuje ovaj no-vax argument, ali je pokriven s glupavim obrazloženjima političara i novinara. Često se čuje da je cijepljeno stotine milijuna ljudi i da zbog toga cjepivo ne može biti u eksperimentalnoj fazi. Takva izjava na prvi pogled ima svoju logiku, ali oni koje je iznose zaboravljaju da si postave drugo pitanje. Masovno cijepljenje je u toku tek nešto više od godinu dan. Da li je nakon tako kratkog vremena moguće imati neku određenu sigurnost da je kemijska supstanca koju nam žele ubrizgati sigurna i na dugi rok, da ne proizvodi neželjene posljedice nakon par godina?

Postoji službeni i znanstveni odgovor koji rijetki znanstvenici citiraju. EMA, europska medicinska agencija, u svom dokumentu comirnaty-epar-public-assessment-report (stavite ovo u tražilicu i pogledajte, ne engleskom je i format je PDF), na stranici 119 kaže da Pfizer treba napraviti “Final CSR (clinical study report) submission” do 31. ožujka 2024., i u njemu, između ostaloga, trebaju biti “Long-term safety data”. Prevedeno, trebaju pokazati da je garantirana sigurnost na duge staze. Ne budite lijeni, skinite ovaj dokument i prelistajte. Ima i drugih interesantnih stvari koje čovjeka mogu odbiti od ideje da se cijepi.

Počinjem biti sve više zabrinut zbog svega ovoga što se događa u svijetu i pomalo stječem dojam da će ograničenje naših sloboda sve više rasti i tendencija totalitarnih režima postati sve prisutnija u našoj, takozvanoj zapadnoj civilizaciji. Čini mi se da riječ civilizacija sve više gubi svoje značenje. Možda će jednog dana ovaj članak zvučati kao prekognicija budućih događaja i razvoja situacije. Ja se iskreno nadam da nemam pravo. Ovaj naš život ispadne neka vrsta kockarnice: igraš hazardne igre, recimo da vrtiš slot, i nadaš se dobroj sreći, ali nemeš nikakvog utjecaja ta tok zbivanja. Netko drugi sve odlučuje, a tebi jedno ostaje da se pouzdaš da te božica Fortuna neće izdati.

Nedjeljno jutro

Vidim da u meni postoji neki unutrašnji ritam koji čini da pišem po zimi i po ljeti. Vidim dva ili tri članka napisana u proljeće ili jesen. Nije to ništa planirano, nego je potpuno spontano. Vjerojatno se u ovim mjesecima s ekstremnom temperaturom, viskom ili niskom, zatvorim u kuću i pišem. Slažem se; ovaj trajući glagol pišem možda nije pogođen jer tipkam samo dva puta godišnje. Malo, ali kvalitetno. Ma još niste shvatili da sam ovakav. Volim se šaliti, a najpoštenije je na svoj vlastiti račun, tako da se nitko ne uvrijedi. Dakle, kao što iz naslova možete pročitati, a iz datuma provjeriti (gledajući na kalendar), nedjelja je, a jutro će uskoro proći; meni je to sve do podneva. Probudio sam se malo iza 10. Loše sam spavao. Čudno, jučerašnja večernja utakmica između Ukrajine i Engleske je bila baš uspavljujuća. Istina, 4 gola, ali između toga je milo malo akcije. Puno je bolja bila ona popodnevna između Danske i Češke. Vidjelo se da i jedni i drugi znaju igrati, i što je najvažnije, igrali su.

Popio sam kavicu i meditirao gledajući u tepih u dnevnom boravku. Iranski Nain sa šest niti. Kada sam ga kupio, prije 20 godina, rekli su mi da je jedan od najboljih na svijetu. Ne znam da li ste primijetili, ali sve je najbolje na svijetu. Kada su mi rekli cijenu, skoro pa sam povjerovao. Nisam se uspio izvući jer je moja supruga bila oduševljena s njim i rekla je da ga mora imati pod svaku cijenu. Samo da podvučem da ona ne radi, odnosno obavlja samo kućanske poslove. Znam da je i to posao, ali gotovinu doma donosim ja. Nakon par godina sam ustanovio da mi je tepih dobar objekt za meditaciju. Na njemu je jedan od onih malih stolića za dnevni boravak, ali je ploča od stakla pa se iranski figure i šare uvijek vide. Zabuljim se u njih i ponekad uspijem ući u meditativno stanje: imati praznu glavu i ne razmišljati o ničemu. Lijepo je kada mozak ode u stand by. Ništa te ne muči i ne vidiš probleme koji generalno i ne postoje, osim u tvojoj glavi. Jutros mi to nije pošlo za rukom. Trebalo je obaviti jedan posao koji nisam nikada prije radio i mučilo me je pitanje hoće li sve dobro proći.

Krajem prošle godine smo kupili madrac coco-mat. Što je to, upitat ćete se? Madrac je od latexa, one spužvaste i pjenaste materije, koja se nakon par godina počne raspadati, pa morate kupiti novi (imali smo ga prije). Tako su se Grci, koji su proizvođači, dosjetili da u njega dodaju sloj od kokosove palme, a da bi stvar bilo još kvalitetnija, tu je i konjska dlaka. Ma zamislite samo na čemu ja spavam. S ovim stvarima koje su dodate, garancija je 10 godina (za obični latex je 5 godina). Sada će netko početi logično razmišljati: ako je vjerovati proizvođaču (tu se već stvara lagano komplicira), madrac traje duplo, pa ako je cijena manje od duplo, isplati se. Cijena je više nego dvostruka (dodajte još 50% od početnog iznosa), ali i ovaj puta je moja supruga morala imati ovaj najbolji proizvod na svijetu. Našla je na društvenim mrežama neke turiste koji su fantastično spavali na nekom grčkom otoku i otkrili da je za to zaslužan madrac. Tako je krenula cijela priča s ovim proizvodom i našom kupovinom istoga.

Jučer je stigao e-mail od dućana gdje smo to kupili. Obavještavaju nas da je vrijeme da se počne s održavanjem madraca. I kod staroga je to postojalo; trebalo ga je svakih 6 mjeseci okrenuti, otprilike kao kada se križaju gume na automobilu. Da bi mi olakšali zadatak, priključili su i link na jedan video na YouTube, gdje se vidi što treba napraviti. Pogledao sam video. Na grčkom jeziku s engleskim podnaslovima. Grčki ne kužim, ali podnaslove razumijem; nije ništa posebno složeno. Pogledam ga dva, pa tri puta. Što više gledam, manje mi je jasno. Mislim da bi tu trebala biti neka logika, ali ono što piše i ono što vidim se ne slaže. Zovem dućan u kojem smo kupili madrac. Predstavljam se, a gospođa s druge strane me odmah prepoznaje: “Jučer sam vam poslala e-mail.” “Tako je gospođo, zbog njega vas i zovem.” Nakon pet minuta sam uspio shvatiti što treba napraviti, to jeste koncept. Gornju stranu, tamo gdje sam do sada ležao, treba okrenuti dole. Problem je što dvije strane imaju različitu tvrdoću. Da vam ne objašnjavam dalje, jer nećete ništa shvatiti : jednostavno je složeno i problem je što vam ne daju baš sve informacije kada kupujete. Netko bi se mogao i predomisliti.

Da skratim malo? Ja sam se umorio a približava se i ručak, a vjerojatno i vi. Za objed je predviđen krumpir, paprika i kobasice u pećnici. Danas je oblačno i temperatura je ispod 25 stupnjeva, prema tome može se upaliti pećnica. Ovakvo jelo na 33 stupnja se ne priprema. Preokretanja madraca je išlo glatko, bez nekih posebnih problema. U dvadeset minuta sve je bilo na mjestu. Sada ću spavati na tvrđoj strani. I ona mekana mi je bila lagano pretvrda. Vidjet ćemo ova nova. Ako bude neophodno, rekli su mi da nakon 2 tjedna mogu vratiti na mekanu stranu. Nadam se da neće trebati jer bi to značilo da ću morati spavati u drugoj sobi. I tamo je novi madrac, iz Ikea, koji nisam nikada probao. Za kraj želim svima ugodnu nedjelju, a i sve druge dane. Sada kada je Hrvatska van natjecanja za prvenstvo Europe, možemo opuštenije spavati. Stvari će se brzo zaboraviti i život će se nastaviti kao i prije: bit će dobrih i loših dana.

Respekt prema prirodi

Vratilo se ovo hladno godišnje doba, kao što se to događa svake godine. Čovjek se neprestano žali, ili mu je hladno ili mu je vruće. Mogu informirati one mlađe, oni stariji to već znaju, da s godinama čovjek više pati od pretjerane topline, ali i od nedostatka iste. To je valjda zbog toga što su mehanizmi tijela usporeni i djelomično dotrajali, pa samo tijelo slabije regulira temperaturu. Zato se po zimi treba više obući, a po ljeti razodjenuti. Ovo po ljeti ima svoje granice, jer nema smisla skidati vlastitu kožu, a ne bi niti pomoglo. Generalno sam uvijek smatra da se iz ovog razloga lakše podnose niske temperature: obučeš se i sve je u redu. Zadnjih godina sam promijenio mišljenje. Kako provodim puno više vremen u kući nego vani, a imam i rashladni i grijući uređaj, nekako je postala stvar novca. Ljetne vrućine kraće traju, a po noći se otvori prozor i može se spavati bez hlađenja. Račun za struju se po ljeti povećava, ali ne pretjerano. Držim temperaturu dosta visoko, na 27 stupnjeva, i to mi je u redu. Najvažnija stvar je u biti da se skine vlaga iz zraka.

Sa zagrijavanjem je drukčije. Period kada treba upaliti peć jest puno duži. Imam autonomni uređaj na plin, s radijatorima po cijelom stanu. Držim na 20 stupnjeva. Ugodno bi mi bilo nekih 23 i probao sam. Kada je došao račun za plin nije mi pomagalo niti trgovanje valutama, niti igranje u casino online. Račun je bio ogroman, pa sam se vratio na jedva podnošljivih dvadeset Celzijusa. Debelo sam obučem, a kada sjedim i gledam televizor, tu je i neizbježna dekica preko nogu. Druga priča je spavanje. Po noć temperatura se ne spušta ispod 18, kako sam namjesti termostat, i meni su dvije deke dovoljne. Supruzi nisu, pa je prije dva dana stavila poplun. Kako to da smo toliko različiti? Objašnjenje je vrlo jednostavno: ona voli spavati u spavačici, a ja spavam u pidžami. Njoj su noge gole i logično je da joj je hladnije. Kako to obično biva kod bračnih parova, na kraju sam ja taj koji se mora žrtvovati. Zadnje dvije večeri mi je bilo pretoplo, pa sam izbacivao van ruke i noge, nakon čega bi mi postalo hladno… Eto što se događa kada je čovjek oženjen.

Ali sam razvalio s ovom temom. Moji prstići kada krenu po tipkovnici su kao plesači u nekom transu. Ne vjerujem da nekoga zanima, ali kada mi krenu prsti ne zaustavljaju se lako. Nakon prva dva paragrafa sam morao otići do pizzerie i donijeti doma dvije pizze za večeru. Vani je hladno, pa sam ponio i neku termičku torbu. Sve u svemu, pizza je bila jako dobra, a ostala je i relativno topla. Problem je bio što se meni nije izlazilo van, a ona je inzistirala. Pizza je dobra, ali košta. Mi je radimo doma i još je bolja, a cijena je upola iako su sastojci puno bolji i kvalitetniji. Normalno; tamo moraš platiti osoblje, režiji, najam prostora i sve ostale troškove koje jedan restoran ima, plus njihov profit. Neko će zaključiti da sam tvrdica. Od kako je počela da se širi ova pandemija po kugli zemaljskoj, nešto kao da se u meni promijenilo. Postao sam nesigurniji, više mislim kakva će biti budućnost i kako će meni biti u njoj. Gospodarski i novčani element su važni čimbenici takvog razmišljanja i to je objašnjenje kako sam se u ovako malo vremena promijenio.

• 

Prije sam bio, ili sam nastojao biti opušten, brinući se o stvarima koje treba riješiti, ali bez pretjerane brige za sve ono što se događa van mog doma, van moje obitelji. S ovim događajem koji je pogodio svijet, moje razmišljanje se pomalo promijenilo i u moj razum je ušao određeni strah. To je bez sumnje negativni aspekt koji me je pogodio. Ovo bi mogla biti odlična stvar za ljudsku rasu da postane malo poniznija, da shvati da je, bez obzira na sve svoje tehnološke napretke i progrese, i dalje samo jedan beznačajni element koji se nalazi na ovoj planeti. Arogantnost koja je prisutna u našem ponašanju, u odnosu prema prirodi i prema ostalim živim bićima, ne samo prema ostalim ljudima, bi se po logici trebala smanjiti; nestati sigurno neće. Neće, jer mi ne učimo iz naše prošlosti i iz naših iskustava. Izgleda da je to glavna, od negativnih osobina naše humanoidne rase. Trebamo shvatiti koliko smo mali i s određene točke gledišta i beznačajni, i da arogancija koju svakodnevno izražavamo na osobnom i institucionalnom nivou ne vodi nikuda, osim u našu propast. Nezamislivo je da ovako idemo dalje u sljedećih sto ili dvjesto godina i da se ništa bitno ne promjeni u našem odnosu prema prirodi, u svom kompleksu. Moja poruka je da poštujemo prirodu i da s puno više odgovornosti ulazimo u nove stvari, znajući da posljedice njihovog razvitka mogu biti negativne i njihova štetnost se može pojaviti u jasnom svjetlu samo nakon dugo vremena.

Ljetna toplina

Zadnji puta sam pisao po zimi, malo iza novogodišnjih praznika. Zima je i bilo je hladno, kako se to i očekuje, ali ne pretjerano. Sada smo u srpnju mjesecu i toplo je i to poprilično. Od početka ljeta temperature su bile ljetne, ali podnošljive. Često je padala i kiša ili bi došao kakav hladni val sa sjevera Europe. Kako su zadnjih godina ljeta mogla biti definirana kao tropska, sve u svemu ove godine je puno bolje i lakše podnošljivo. U svakom slučaju, ljeto koje se poštuje donosi sa sobom bar tjedan dana žestoke vrućine. Izgleda da upravo ulazimo u taj period. Danas je srijeda i ujutro sam na vanjskom termometru pročitao 28 stupnjeva. Popodne ćemo sigurno stići na preko 32. Za petak i subotu najavljuju i 36. Kako se čovjek bori s toplinom? Znoji se da bi uravnotežio tjelesnu toplinu. Znoj vlaži kožu koja postaje bolji provodnik topline i tako se tijelo hladi. Ja sam od onih koji nikada ne kaže da mi je vruće, ali se zato obilno znojim. U žešćim danima promijenim po dvije, tri majice na dan i isto toliko puta se i otuširam.

Naporno je to i neugodan je osjećaj da si sav mokar. Zato se to u današnja vremena rješava tako da se upali uređaj za klimatizaciju. Na sreću, imam tu stvarčicu i upravo o njoj hoću da kažem dvije riječi u ovo našem susretu. Nedavno smo se preselili u novi stan. U starom stanu smo stavili klimu prije nekih 10 godina. Koliko vrućina smeta ovisi o samoj vrućini, ali isto tako i o osobi. Neki to dobro podnose, dok drugi pate. Još jedan element su godine života. Kako smo bili stigli u malo veću zrelost, to smo oboje, supruga i ja počeli biti manje otporni na visoke temperature. Nikome od nas se klima ne sviđa, ali je na kraju prevladao zdrav razum i uređaj je kupljen i instaliran. Oko svega toga je napravljen određeni kompromis zbog nedostatka prostora za instalaciju vanjskog uređaja koji je na kraju završio na zajedničkom hodniku od zgrade. Znajući da bi problem mogla biti buka koju kompresor izaziva i da bi se zbog toga susjedi mogli ljutiti, kupio sam prilično skupi model koji je bio puno tiši od onih uobičajenih. Uz to sam želio da i unutrašnja jedinica bude tiha, da bih i ja mogao spavati u tišini. Imali smo samo jedna spliter, pa smo se prilagođivali dnevnom i noćnom hlađenju zatvarajući i otvarajući vrata prostorija kako bi usmjerili hladnoću u željenom smjeru.

Kod kupnje stana odmah sam primijeti da je u novom stanu hlađenje drukčije riješeno. Ovdje postoji lijepi, veliki balkon i vanjska jedinica je na njemu. Dimenzije su puno veće što odmah govori da je klima puno moćnija. Ono što je interesantno da se unutra ne vide unutrašnje jedinice. U malo hodniku koji se nalazi na ulazu u noćni dio, spušten je strop. U tako stvoreni prostor je postavljena unutrašnja jedinica koja dijeli strujanje zraka preko kanala koji se nalaze u zidovima, U tri prostorije, dvije sobe i dnevni boravak, hladni zrak se isporučuje preko rešetke koja se nalazi na vrhu zida. Estetski vrlo zadovoljavajuće rješenje. Prije nego sam kupio stan, zatražio sam da upale uređaj da bih vidio da li radi. Obratio sm pažnju i na bučnost i sve je izgledalo u redu, iako sam bio svjestan da se po danu sve puno manje čuje zbog prisustva okolne buke. Po noći se sve utiša i zvukovi su puno agresivniji.

Do prije par dana upalio sam je samo jednom, da vidim da li radi i da shvatim kako se podešava komandni uređaj na zidu. Sve u redu. Jučer sam je upalio za pravo, jer je temperatura u stanu previše porasla. Ima jedna konceptualni problem u cijelom ovom zbivanju. Balkon je okrenut prema sjeverozapadu i u ovom periodu sunce kod zalaska je gotovo okomito na ovaj prostor. Pojavi se negdje oko 3 popodne, kada je već dosta toplo i čovjek bi upalio hlađenje. Da bi se zaštitio balkon i dnevni boravak od sunca (odvojeni su staklenom pregradom od nekih 10 metara kvadratnih), na balkonu postoji tenda. Spustiš tendu i ne peče. Problem je da ispod tende ostane vanjska jedinica klime koja puše topli zrak i grije cijeli pokriveni prostor s rizikom da se spali tenda jer je zrak vruć i ne može cirkulirati. Ako ne spustim tendu, sunce grije tako jako da se temperatura diže, iako je klimatizator upaljen.

Kako riješiti ovaj problem? Spustiti roletne da se dnevni boravak zaštiti od toplinske radijacije. To se rađa novi problem. Roletne su na električni pogon s daljinskim upravljačem koji funkcionira po vlastitoj volji. Već sam imao ne malih problema s tim i na kraju sam odlučio da se roletne drže dignute i ne diraju se više. Na kraju sam ipak uspio sve srediti i stvar je funkcionirala. Ali meni vrag ne da mira. Čačkao sam po komandama da bih usporio ventilator i s time smanjio buku. Na minimumu pokazuje dvije crtice, a na maksimumu 4. Jednu i tri jednostavno preskače. Pritisnuo sam sve moguće gumbiće (to će se na kraju ispostaviti kao problem) i na kraju odustao. Oko ponoći sam se izvalio u krevet. Čujem da ventilator radi, ali mi se čini tiše nego prije. Super, bolje će se spavati. Čudno, znojim se. Možda sam preobilno večerao pa toplina dolazi iznutra. I dalje je toplo. Skidam majicu kratkih rukava i stavljam kanotjeru, bez rukava. Nakon što sam se tako vrtio, odlučim da se dignem. Dva iza ponoći. Gleam komandni uređaj. Temperatura je stavljena na 27 stupnjeva; tako je bilo i prije i sve je bilo u redu. Pokazuje i stvarnu temperaturu u prostoriji: 28 stupnjeva. Kako to? Upaljen je već nekoliko sati i nije uspio rashladiti. Slučajno mi pogled pada da funkciju koja je uključena: grijanje!? Sve mi postaje jasno. Dok sam pokušavao kontrolirati brzinu ventilatora, pritisnuo sam i nešto što nisam trebao, a da to nisam primijetio. Dva sata nespavanja i frustracija. Postavio sam sve na svoje mjesto i vratio se u krevet. Nisam uspio odmah zaspati jer sam se ljutio sam na sebe.

Rijeka-Ljubljana-Rijeka

Sve u jednom danu. Nije daleko, nekih 250 kilometara tamo i nazad, ali uzimajući u obzir Božićne blagdane i Novogodišnje praznike, bilo je relativno naporno. Znate kako je: puno se jede i pije, pa još moraš i voziti. Ovako je to išlo. Na Novu godinu, 2. siječnja, svi vi, ponosni vlasnici raznih mobitela, si šaljete poruke s najboljim željama. Ja ne spadam u tu grupu jer ne posjedujem tu stvarčicu, ali je supruga klasični korisnik. Problem je da je njena sestrična u Sloveniji kao i ja. Nema mobitel. Tako ju je nazvala klasičnim telefonom. Nisu se vidjelo skoro 10 godina. »Dragi, što kažeš na to da sutra skočimo do Ljubljane. Ona će doći iz Kamnika i tako se konačno možemo vidjeti». Ja, kao dobar suprug, sam dao potvrdan odgovor. Nije da sam baš lud da vozim do Ljubljane, ali provesti jedan dan drukčiji u odnosu na one standardne, blagdanske u Rijeci, mi nije bilo mrsko. Tast me je upita: “Ma kako ti se da”? Odgovorio sam mu; “Ja sam dobar muž”.

Dogovor je bio u podne, na željezničkoj stanici glavnog grada Slovenije. Tamo je i autobusna stanica, a rođaka stiže autobusom malo prije podne. Krenuli smo u devet i pol ujutro. Aplikacije je davala sat i 55 minuta do Ljubljane. Ja sam uzeo pola sata margine. Više volim ja čekati, nego da me drugi čekaju. Slavica je deset godina starija od nas i ja to poštujem. Autoputom smo stigli do slovenske granice. Obično izađem par kilometara prije, za Italiju. Prvo hrvatska granica, gdje smo prošli u 5 minuta. Zatim ona slovenska. Ispred nas nekih dvadesetak automobila. Auto ispred nas s ruskom registracijom. Odmah sam znao da će sve ići usporeno.  Četvero Rusa koji su bili u autu su morali izaći i dati otiske prstiju. Nakon pola sata čekanja, tako smo potrošili moju marginu, konačno smo bili u Sloveniji. Očekivao sam da se autoput nastavi, ali smo se našli na običnoj, državnoj cesti. Stao sam na prvoj benzinskoj stanici da bih kupio vinjetu.

U Sloveniji se autoput ne plaća, ali morate imati vinjetu koja vam dozvoljava pristup na tu cestu. Čuo sam od prijatelja da su kazne vrlo visoke, pa sam odlučio da se ne igram i da kupim taj komadić papira. Petnaest eura vrijede tjedan dana. Dnevna vinjeta ne postoji. Čovjek na blagajni mi je rekao da imam još 30 kilometara obične ceste dok stignemo na autoput, koji počinje u Postojni. Tako je bilo i kada sam ja bio mali. U ovih 40 – 50 godina nisu izgradili niti jedan kilometar ceste prema Hrvatskoj. Vjerojatno je to namjerno učinjeno, da ne bi pomogli hrvatski turizam. Uvijek su nas puno voljeli. Nekoliko kilometara prije Postojne, prošli smo kroz Prestranek. Ja sam služio vojni rok u Postojni, 6 mjeseci, a nakon toga sam bio u otkomandi u Prestraneku na 5 mjeseci, na svinjskoj farmi. Odmah nakon što smo prošli željeznički most koji prolazi preko ceste, s lijeve strane se nalazi gostionica u kojoj sam proveo puno vremena u to doba i gdje sam popio puno piva. Sjećanja se navirala, ali uskoro smo stigli pred Postojnu i tamo skrenuli na autoput. Nakon svega nekoliko kilometara prošli smo Rauber komandu: tamo sam u vrijeme obuke vrlo često prolazio.

Konačno Ljubljana; nakon 2 i pol sata. Krenuli smo iz Rijeke po suncu, a temperatura je bila nekih 6 stupnjeva. Na našem odredištu je bilo minus dva i dosta jaka magla. Parkirao sam na regularnom parkiralištu željezničke postaje, kako je Slovenci zovu. Deset minuta prije dogovorenog vremena smo bili na ulazu kolodvora. Ostavio sam tamo suprugu i otišao u toalet. Kada sam se nakon par minuta vratio, ona se već grlila sa sestričnom. I ja sam to učinio i krenuli smo prema centru. Prvi cilj je bio jedan neboder na čijem se vrhu nalazi jedan bar s prekrasnim vidikom. Vidik nije baš bio prekrasan zbog magle, ali se ona polako razilazila i otkrivala ljepote koje su nas okruživale.

Zatim smo prošetali po Božićnoj tržnici i zaustavili se na jednom štandu da nešto pojedemo. Nudili su se uobičajeni “slovenski” specijaliteti: ćevapi, pljeskavice i lepinje. Njih dvije su uzele porciju ćevapa i prebranac (grah), a ja sam htio biti malo više domaći i uzeo sam kobasicu s kiselim kupusom. Sve je bilo jako dobro. Pomaknuli smo se par stotina metara za drugi štand, gdje se prema Slavici pije najbolje kuhano vino u Ljubljani; samo za Božić. Ona tamo živi preko četrdeset godina, pa smo se tako pouzdali u nju. Njih dvije su uzele uobičajeno crno kuhano, a ja sam se odlučio probati bijelo kuhano vino, po prvi puta u životu. Bilo mi je dobro – probajte i vi. Do ovog trenutka vam još nisam otkrio da Slavica jako puno priča, i to pretežno o sebi i svojim problemima. Čak puno više od moje supruge, ako u to možete povjerovati. Tamo smo stajali skoro sat vremena, sunce je sijalo, ali je temperatura bila oko nule i meni je bilo hladno. Konačno je došla naredba za pokret, s kojom sam bio jako zadovoljan. Odmah pored nas je bila rijeka Ljubljančica, ako se dobro sjećam imena iz osnovne škole, ali je bolje provjeriti na nekom pretraživaču. Po njoj su plovile brojne turističke brodice, koje su bile dosta dobro popunjene. U gradu je bilo puno turista, pretežno talijanskih. Nakon kraće šetnje, konačno smo ušli u jednu slastičarnicu gdje su njih dvije uzele kolače, a ja sam uživao u toplini uz jedan obični domaći kapučino.

Bližilo se vrijeme kraja našeg susreta. Uputili smo se prema autobusnoj postaji. Slavičin autobus je kretao u 4 sata. Uz to što puno priča, Slavica i hoda jako brzo, ali ima svoje godine pa smo na kraju usporili. Stigli smo na vrijeme, izljubili se i izgrlili. Mahali smo joj dok je autobus kretao, kako se to nekada radilo. Povratak za Rijeku je prošao glatko. Kada smo stigli doma, sa zadovoljstvom sam prihvatio rakiju koju mi je punica ponudila.

Dosada

Ne znam što vi radite kada ništa ne radite. Meni je dok sam bio mlađi uvijek nedostajalo vremena. Kada sam išao u razne škole, na prvom mjestu je bilo druženje s prijateljima i igranje, a znao sam da treba napisati i domaću zadaću i po mogućnosti i ponoviti gradivo za školu. Najgore je bilo u gimnaziji jer nisi nikada znao kada će te dignuti za ispitivanje. Ja sam bio među boljima u razredu i trudio sam se minimalno koliko sama mogao da bih na kraju prošao s četvorkom: vrlo dobar. U osnovnoj školi sam bio odlikaš, ali već u prvoj godini srednje škole sam shvati da je za peticu neophodan veliki rad, a ja već tada nisam imao puno volje da provodim sate i sate iznad knjige. Brozo sam odlučio: i jedna ocjena manje je u redu, i tako je išlo, sve po planu, do kraja gimnazije i mature. Kako su sve drugu aktivnosti imale prednost pred učenjem, uvijek mi je nedostajalo vremena za ovo posljednje.

Stvar je postala pomalo kritična na četvrtoj godini jer sam se i tom periodu bio i ozbiljno zaljubio. Biti zaljubljen i imati curo odnosi puno slobodnog vremena. Na kraju sam morao napraviti kompromis da škola ne bi previše patila; smanjio sam neke druge aktivnosti kao na primjer izlete s izviđačima, što je godinama, od prvih razreda osnovne škole, bila jedna od mojih omiljenih zabava. S uspjehom sam položio i maturu i upisao se na fakultet. Na prvoj godini sam se i oženio. Znate kako kažu na našim stranama: sve je dobro što se dobro svrši, pa makar i unutra. Na drugoj godini uz uobičajene obveze, trebalo se brinuti i o malom djetetu. Fakultet mi je sve u svemu bio puno lakši nego gimnazije. Znao si kada je ispit i pripremio bi se. U toku godine je bio na rasporedu po neki program, ali sve u svemu to nije zahtijevalo pretjerani trud. Uz to, da budem iskren, dobar dio profesora na mom faksu nije previše tražio od studenata, pa niti za većinu ispite nije bilo nužnu da se čovjek ubije od učenja.

Odmah nakon diplome sam se zaposlio, ali već nakon 2 mjeseca sam bio na služenju vojnog roka. Sve u svemu nije bilo loše. Tamo se nije puno dosađivali jer su ti uvijek pronašli poneku zanimaciju. Najgora stvar je kad se voska dosađuje i počne razmišljati; tu nastaju problemi. Da bi se to izbjeglo daju se najgluplju mogući zadatci samo da bi se cijelo vrijeme bili zaposleni. Sjećam se da smo ponekad čistili čizme i po tri, četiri puta na dan, a da se u međuvremenu nismo ni pomaknuli iz kasarne (znači nismo ih mogli zaprljati). Druga stvar je bila da tamo nisi mogao imati svoje zanimacije, pa nije nedostajalo slobodnog vremena za njih. Najviše što si je čovjek mogao priuštiti je bilo da si pročita kakvu knjigu.

Kada je završeno i to poglavlje mog života, moja nova obitelj se osamostalila. U početku smo bili studenti s malom curicom i živjeli smo kod roditelja. Nismo imali prihoda i to je bila jedina mogućnost. Uz to se nismo puno niti žalili jer su se bake i djedovi dosta bavili s unukom, tako da nam roditeljske obaveze nisu teško padale jer su bile prilično ograničene. To će se u budućnosti pokazati kao negativna stvar jer nismo dovoljno utjecali na odgoj naše kćerke, po onoj staroj: gdje je puno baba, kilava su djeca. Sada smo oboje radili i mogli smo si priuštiti naš stan, u najmu. Ja sam si, još dok sam studirao, nabavio elektronsko računalo i to mi je bila velika zabava i na to je odlazilo sve moje slobodno vrijeme. Nerijetko se je supruga ljutila jer se osjećala zapostavljena (imala je djelomično i pravo). I tako su stvari išle dalje, dijete je raslo, ja sam mijenjao posao pa onda i grad, zajedno s državom. Uz uobičajeni posao uvijek se nešto nastojalo napraviti sa strane da bi se poboljšao obiteljski standard i da bi si čovjek mogao priuštiti nešto što od same plaće nije bilo moguće.

Tako smo stigli do danas. Za dva dan ću proslaviti dvadeset i prvu obljetnicu mog trideset i devetog rođendana. Skupilo se toga prilično. Više ne moram trčati za parama, što je bio jedan od glavnih poriva u mom životu. Obitelj je materijalno sređena, i to prilično dobro. Sutra ćemo imati dvije mirovine i budućnost bi s te točke gledišta trebala biti vedra. Ja sam već godinama smanjio intenzitet rada, kako onoga kojeg sam obavezan napraviti (mislim na ured), tako i onog koji čovjek radi iz osobnog zadovoljstva, koje je često povezano s dodatnom zaradom koja nije mrska, pogotovo ako je dosta visokog nivoa. Počeo sam se dosađivati, ali ne u negativnom smislu. Obično kada neko kaže da mu je dosadno, se smatra da se žali. Kod mene to nije slučaj. U stvari se uvijek nešto radi, ali taj rad je pasivan (gledanje televizije, za primjer) a ne aktivan (kao na primjer isprogramirati neku aplikaciju za računalo). Vratim se s posla i upalim televizor.

U međuvremenu otvorim hladnjak i uzmem si jedno pivo koje će pratiti moje aktivno gledanje TV programa. Nekada bih pogledao vijesti i to me je zabavljalo. U zadnje vrijeme to me iritira; uvijek iste stvari i uvijek iste face. Nerviraju te oni, kao osobe, a isto tako i ono što rade, a osjećaš se bespomoćno jer ne možeš ništa uraditi da bi promijenio svijet koje te okružuje. Sve izgleda kao neki casino, kockarnica u kojoj je kaotična atmosfera, s puno ljudi koji tiše ili glasnije pričaju, gdje se čuje okretanje kotača slot mašina i samo  vrlo rijetko se začuje zvuk kovanica koje sipaju u metalnu kutiju ispod automata: konačno je netko dobio.

​

U potrazi za inspiracijom

Sjetio sam se Godota, pa mi je tako došla inspiracija u vezi s naslovom onoga što ću napisati. Pitanje je hoće li odgovarati sadržaju kada stignem do kraja teksta. Znate kako je: kreneš u jednom smjeru i prema nekom mjestu, a završiš tamo gdje si se najmanje nadao. Već je ovaj moj pothvat konceptualno pogrešan; kada nemaš ideje, ne piši. Nije vjerojatno da će ispasti nešto dobro. S druge strane, iz mog iskustva, često sjednem za stol i nisam gladan, ali jedeći dođe i tek. To je moja nada, da će mi se otvoriti vrata prema nečemu i da će me stići inspiracija koja za sada daleko iza mene zaostaje. Za sada zvuči kao da prsti koji plešu po tipkovnici nemaju vezu s glavnim operativnim sustavom koji bi trebao biti u glavi. Ako već tražimo neku vezu, onda je eventualno možemo pronaći puno niže.

Trebalo mi je otprilike 10 minuta da sastavim početni paragraf. U uvod se može svašta ubaciti i moguće je naći opravdanje u zagrijavanju moždanih stanica i mišića koji sudjeluju u tipkanju. Onda se pred nama pojavi gola istina: o čemu u nastavku? Onako po engleski, o vremenu, o hladnoj i suhoj zimi koja nas prati već nekoliko mjeseci i koja daje prve znakove popuštanja. Danas je pravi proljetni dan, ali nema garancije da se hladnoća neće vratiti. Odavno sam si obećao da neću o politici; ta ljudska aktivnost je dvosjekli mač za one koji imaju strastveni odnos s političkim zbivanjima i glavnim aktorima tih događaja, to jeste našim političarima. Gledaš, slušaš i ne vjeruješ svojim očima. To bi trebala biti krema naše inteligencije, a ti ustanoviš da je to krema nečeg drugoga, što ovdje ne želim niti zapisati. Tko zna, netko može pročitati, pronaći moje podatke i staviti me u neprilike, a ja ne volim neugodnosti. Prema tome, ništa o vremenskim prilikama, a niti o politici. Što mi onda ostaje.

Sport! Jeste, to je klasični muški argument. Ponedjeljkom ujutro se vode beskonačne rasprave oko toga da li je sudac namjerno pogriješio, ili onako slučajno. Kako je golman dobio gol kroz uši, a ono desno krilo ima dvije lijeve noge koje ne zna koristiti. Mene nogomet nekako ne uspijeva pretjerano zainteresirati. Reprezentaciju pratim, pogotovo kada su dobri, kao prošle godine. Kada im loše ide, ja ih ne pratim. Netko će reći da sam oportunista, i ja ću mu potvrditi da ima pravo. Dovoljno sam se napatio u životu, pa izbjegavam da padnem u depresiju jer je neki lik, najmanje 100 puta bolje plaćen od mene, promašio gol iz stopostotne šanse. To je njegov problem, i svih onih koju su solidarni s njim i žele ga podijeliti. Ja nisam solidaran. Nije mi nikada bilo jasno zašto se ljudi vole opterećivati tuđim problemima: meni su preko glave i moji. Trudim se, mijenjam temu, sve u nadi da će me nešto uhvatiti, baciti u bujicu i ponijeti prema matici, ali za sada ništa. Sve onako forsirano, bez potrebnog šarma.

Na kraju je ipak korisno: približavam se, sporo ali sigurno, mom cilju, da završim ovo djelo, a i vrijeme prolazi i uskoro ću doma. Trebam cvikati u 5 i pol, jer sam jutros stigao kasnije: na cesti je bila luđačka gužva. Negdje se nešto dogodilo što je blokiralo prometni tok na cesti koju koristim, ali nisam uspio dobiti nikakvu informaciju o tome. Na radiju ni riječi, a u uredu nema nikoga koji stanuje u mojoj blizini i koje je imao isti problem kao i ja. To me po nekada izluđuje: nedostatak informacije o tome zašto se nešto dogodilo. Ima i onih koji su puno gori i osjetljiviji što se toga tiče. Njima nedostaje informacija o tome kako su se oni dogodili i ne uspijeva živjeti u miru sa samim sobom. Većina njih se obraća s povjerenjem višim nivoima svijeta, zavaravajući sami sebe da su pronašli odgovor. Ma koji odgovor? Njega jednostavno nema, a ne vjerujem da će ga ikada i biti. Niti naučnici nisu otišli previše daleko u tom smjeru. Njih muči dijeljenje s nulom, a ne pitaju se što je bilo prije nule. Nije istina, neki si postavljaju i ta pitanje i u nedostatku razumnog odgovora, uvode teorije paralelnih svjetova i slične izmišljotine.

Nije im jasno da s tim ništa ne rješavaju, nego samo čine potencijalni odgovor još kompliciranijim. Na taj način opravdavaju njihovo postojanje i fondove koje troše. To ja zovem fizika filozofiranja. Netko drugi bi to prekrstio kao mlaćenje prazne slame. Ja, u trenutku potpune iskrenosti, bih rekao da je to analogna aktivnost kao i pisanje sastava bez inspiracije. Na kraju sam ipak zadovoljan: sve je obavljeno u nekih 40 minuta. Sada ću uzeti malu pauzu i onda stvar ide online, kako se to danas priliči našim kreacijama. Još samo da izaberem jednu fotografiju da bih popravio estetski izgled, i posao je obavljen.

Za odmor spremni

Uvijek spremni, rekao bi odlučno jedan moj prijatelj. Svi se žale kako je ova godina nenormalna: nekima je previše vruće, drugi se žale na svakodnevne kiše. Ljudima nikada ne možeš ugoditi. Danas je srijeda. U subotu se kreće na godišnji odmor. Vrijeme je da se napune akumulatori koji su se ispraznili u toku godine. Ljudi te gnjave, na ulici, u uredu, oni koji ti pružaju usluge, na primjer telefonske, te varaju na ugovorni način (ti si ga potpisao, ali nisi čitao ono s malim slovima), na suprugu i kćerku si se navikao već godinama, ali ne uspijevaš odagnati neugodni osjećaj da i one dave, o kolegama u uredu i šefu nema smisla trošiti u prazno riječi i memoriju koje iste zauzimaju. Imao je pravo Goran: svi gnjave, svega preko glave. Onda kreneš na godišnji i ustanoviš da ni tu nema puno odmora: mama, tata, punica, punac, i uz to još i stari prijatelji iz školskih. Nikada mira!

Za ići na more treba imati auto. U njega ide prtljaga, oprema za kupanje uz neizbježni suncobran, a i suputnici; podrazumijeva se da sam ja već unutra. Promijenio sam moj stari auto negdje početkom godine. Uzeo sam istu marku jer sam sa starim bio super zadovoljan. Boju je kao i obično birala supruga: ledena kava. Opet taman, kao i onaj prethodni. Uvijek u potrazi za nekom sjenom od drveta ili kuće da bi se na kraju dana moglo ući u njega. Novi auto ima jedan problem. Previše je širok; 10 centimetara više od staroga. Kuća u kojoj stanujem je s početka osamdesetih. Tada su auti bili puno uži, pa su pravila vrata široka 2 metra. I sa starim nije bilo jako komotno ući i izaći, ali s novim je problem postao ozbiljan. Dodatni problem je da je novi i puno manje pregledan od staroga. Prvo je kćerka malo očešala lijevi blatobran. Auto još nije bio navršio mjesec dana. Supruga je otišla u depresiju: idemo to odmah popraviti. Draga, koštat će sigurno 500 eura (malo sem pretjerao da je uplašim; karoserija nije oštećena, nego je samo oguljena boja). Na kraju sam joj morao obećati da ću se savjetovati i vidjeti koliko bi došao popravak.

Nakon 15 dana (bez popravka) došla je doma izbezumljena: i ja sam ga ogrebala. Sva sreća na isto mjestu kao i kćerka, iako je ovaj puta i lim lagano udubljen. Više se ne govori o popravku. Stari je bio izudaran na sve strane i nikome nije smetalo. Sve je to stvar navike. Rekao sam da ćemo lovu koju smo uštedjeli potrošiti na putovanje na koje se spremamo (malo bogatije nego inače). Tako je prestala gledati inkriminirani blatobran i vratio se mir u kući, bar što se tiče tog problema.

Da se vratim u sadašnjost. Večeras je supruga dogovorila s jednim prijateljima da se nađemo na pizzi. Izgovor je da se pozdravimo prije godišnjega. Zar nismo to mogli napraviti prethodni tjedan, na miru, bez žurbe. Sutra je moj rođendan, pa su predviđeni i drugi susreti. Znači da ću u petak biti jako stisnuto za pakiranje svih onih stvari koje treba ponijeti. Ona ne radi, pa ima vremena na pretek, za razliku od mene. Na svu ovu problematiku mi je sjeo i šef. Odlučio je da nas trojica iz ureda moramo prijeći u jedan drugi. Naš trenutni prostor će proširiti i tu će doći druga grupa, ona koja se žali da im nije dobro u sobi koju zauzimaju. Nas nitko nije pitao što mislimo o novom rasporedu. Nisu nas čak ni informirali da misle napraviti seljenje. Jednostavno su nas stavili pred svršeni čin. A to boli! Ja i jedan kolega smo najiskusniji u cijeloj grupi i očekivali bi bar neko minimalno poštovanje u vezi s našom životnom dobi i godinama provedenim u poduzeću. Obojica smo dali veliki doprinos razvoju firme. Izgleda da se naš šef više toga ne sjeća. Kada je trebalo povući, uvijek se apelirao na nas dvojicu. Znao je da ćemo brzo i savjesno obaviti zadatak. Ali kada treba nekome napraviti uslugu, mi smo zadnja rupa u svirali. Sada razmišljam kako bih ga sljedeći put stavio na zadnje mjesto kada mi na stol stavi neki hitni posao.

Na kraju se to neće dogoditi jer bi se radilo o zloći, o osveti s moje strane, a ja nisam takav tip. Mrziti nekoga, željeti mu nauditi ili mu se osvetiti je ružna stvar. Čovjek koji se nalazi u takvoj poziciji se ne osjeća dobro. A ja se želim osjećati dobro, iako… Na kraju mi se čini da postajem dobar kršćanin: okreni i drugi obraz. To sa sobom nosi određene probleme, ali i rješenja.

Pravedni

Živimo u doba koje je posebno obilježeno arogancijom, zlostavljanjem i agresivnošću. Dovoljno je samo površno prelistati novine, pogledati glavne naslove ili pogledati neki televizijski dnevnik. Sve veći broj ljudi vjeruje da su ti aspekti neophodni kako bi se „ostalo na površini“, da bi se obranili od neprijateljskog svijeta, od čizme koja nas želi zgaziti, da bi postigli uspjeh i da bi se uspeli na društvenoj ljestvici. U svjetlu svega toga, postaje neophodno postaviti si pitanje da li ima smisla pokušati istaknuti one suprotstavljene stavove, kao što su ljubaznost, razumijevanje, poniznost i srdačnost. Danas je društvo postalo neka vrsta kaveza s lavovima, u kojem samo oni koji uspijevaju visoko glavu uspijeva preživjeti i ići naprijed.

Kada je došlo do te promjene i prije svega da li je još uvijek moguće nastaviti postojanje tako da se poštuju stare vrijednosti? Razmotrimo ove činjenice zajedno. Vjerojatno je sve počelo kada je krenuo proces industrijalizacija naše civilizacije. Dotadašnje važnost koju je zauzimala obitelji počela je ustupati mjesto na gotovo opsesivan način radu. Od tada su se ljudi počeli previše usmjeravati prema poslu koji su morali obaviti i to im je počelo zagorčavati život. Da se razumijemo, ljudi su i prije toga radili, ali na potpuno drugi način. Oni su samo organizirali svoje aktivnosti i vrijeme. U tvornici je netko drugi odlučivao o tome. Uz to, prije je proizvod bio njihov (iako su dio morali davati feudalcu) i osjećali su ga ga nešto što im pripada. U industrijskim halama često su proizvodili stvari za koje nisu ni znali što su i čemu služe. Sve je postalo otuđeno. Odatle su se ljudi počeli previše usmjeriti na svoj rad i stoga povećati njihovu dušu. Pogledajmo sada postoji li netko “dobar” i društveni položaj svih poštovanja. Bez sumnje, oni koji imaju dobar lik su svakako dobra osoba. Taj pojedinac pomaže drugima i svakako zaslužuje više nego što zaslužuje.

Vidimo da li postoji netko dobar na određenoj društvenoj poziciji koja ima neku važnost? Bez sumnje, tko ima dobar karakter je dobra osoba. On pomaže drugima i sigurno zaslužuje više od onoga što dobiva od društva. Bio bi u stanju da promijeni društvo, konačno u pravom smjeru, i njegovi interesi bi bili podčinjeni onim kolektivnim. Nažalost, ljudi s tim osobinama zaustavljaju se na niskom nivou radnog procesa i ne uspijevaju svladati otpor koji ne dozvoljava njihov uspon na hijerarhijskoj ljestvici. Na primjer, ako dječak s pravim idealima i motivacijama želi postati predsjedniku, njegov pokušaj će biti spriječen u začeću i bit će nadvladan od arogantni i beskrupuloznih ljudi, ili možda još gore, od onih koji su njihovi štićenici. Srećom, postoje oni koji mogu probiti ove barijere, ali zapravo, malo ljudi ima snage za promjenu stvari. Sada govorimo o većini, onoj koja najviše profitira s ovakvim stanjem, a koja je sastavljena od arogantnih i moralno bezvrijednih osoba. Ti ljudi ne uzimaju u obzir interese ili emocije drugih. Oni su u kontinuiranom natjecanju sa sobom i s cijelim svijetom, nikada nisu zadovoljni i uvijek žele nešto više, često ne znajući točno što je to „više“.

To s određene točke gledišta također može biti dobra stvar, ali kako se kaže: “Pogreška je ljudska, ustrajnost je dijabolična”. Zapravo, neprestano inzistiranje na tom aspektu postaje nervirajuće i nedovoljno konstruktivno. Nažalost, u današnjem svijetu ljudi na vlasti, takozvana elita, su svi takve vrste i njihova je vizija zamagljena osobnim ambicijama. Možda bi htjeli pomoći, ali moć uvijek zaposjedne umove onih koji su na vlasti. Pogledajte samo političare, i to ne samo naše. Jedina svrha im je potvrditi fotelju koju zauzimaju i spremni su se prostituirati do besvijesti s tim ciljem. Dakle, nema sumnje da arogancija dominira današnjim svijetom, ali dobrota je uvijek najbolji put za mentalno zdravlje i sreću. Slaba je utjeha da neki “pravedni” i dalje uspijevaju osvojiti određene pozicije u društvu. Kao zaključak se možemo ustvrditi da je današnji svijet košnica osa u kojoj samo oni najjači i najbezobzirniji uspijevaju prosperirati, na račun drugih.

Znam da izneseno razmišljanje može pretrpjeti mnogobrojne kritike, da ga se može osuditi kao komunistički nastrojeno il mu dodijeliti neke još gore epitete, ali ja tako dobrim dijelom osjećam današnje društvo, i to ne samo hrvatsko. Dosta detaljno pratim i zbivanja u drugim zemljama i po nekada me šokira da države s određenim ekonomskim i političkim položajem na ovoj našoj Zemlji mogu biti vođene od ljudi kojima ja ne bih dozvolio da paze niti moje koze. Ali tko sam ja da ih sudim?

Idioti

Nedavno sam bio na putovanju u inozemstvu. Supruga i ja smo putovali s još jednim bračnim parom. Unajmili smo automobil na 10 dana kako bi mogli obići u punoj slobodi mjesta koja nas interesiraju. Bili smo u četvoro pa smo uzeli malo veće prijevozno sredstvo. Prije svega zbog prtljaga, ali i zbog naše udobnosti. Dali su nam jednog japanca, od onih zadnjih modela koji su se pojavili na tržištu. Elektronika na sve strane. U sredini ekran s informacijama o vozilu, radiom, a mogao se je povezati i mobitel. Ne upravljaču bezbroj tipki za podešavanje raznih opcija, traženje programa, kontroliranje glasnosti i tako dalje. Da ne zaboravim zadnju kameru koja olakšava parkiranje. Nedostajao je navigacijski uređaj, jedina stvar koju ja smatram korisnom od ovih novotarija. Pogotovo kada si u stranoj zemlji u kojoj imaš probleme i oko čitanja putokaza: u našem slučaju su natpisi bili na arapskom. Kada smo učili taj jezik u školi, ja sam bio bolestan (ospice).

Potpisivanja ugovora, kratko objašnjenje kako se pali auto (ne koristi se ključ) i konačno smo bili u pokretu. Nakon sat vremena, prva pauza. Nakon što smo popili kavu vratili se do naše nove igračke. Prijatelj je pritisnuo tipku na ključu i vrata su se otključala; samo ona prednja. Zadnja ni da čuju. Ponovo sve zatvoreno i provjereno. Ponovno tipka za otvaranje, ali je rezultat isti. Na zadnja sjedišta nema pristupa. Nakon 10 minuta smo shvatili da treba pritisnuti dva puta da bi se sve odblokiralo. Ne shvaćam logiku, ali je upravo tako. Ja posjedujem vozilo iz prošlog stoljeća. Jedina elektronska stvarčica na njemu je zvučni signal kada ostanu upaljena svjetla. Kako je obavezno voziti s upaljenim farovima, to mi je puno puta spasilo akumulator. S prethodnim autom sam ga bio ispraznio bar 5 puta.

Treći dan smo uspjeli isprazniti bateriju na ovom tehnološkom čudu. Za volanom je bio prijatelj. Stigli smo na mjesto gdje smo trebali prespavati još za dana. Iskrcali smo prtljagu i kako je još bilo svijetlo nismo vidjeli da su svjetla ostala goriti. Sutradan ujutro dugme za startanje motora nije funkcioniralo. Nije nam trebalo puno da shvatimo da je akumulator ispražnjen. Na sreću, gazda gostinice u kojoj smo prespavali je imao kablove i problem je ubrzo bio rješen. Ostala je tajna zašto auto nije signalizirao da smo zaboravili ugasiti farove. Nakon pretrage po računalu, pronašli smo da je zvučni signal bio postavljen na najmanji nivo i zato ga nismo čuli. Kod mene se to ne može regulirati. Signal je uvijek iste glasnoće i uvijek ga čujem.

Dan iza, prilikom izlaska iz naselja u kojem smo prespavali, automobil je pokazao još jednu svoju osobinu: automatski sigurnosni sistem protiv sudara. Vozio je prijatelj i iznenada je zakočio. Nije mi bilo jasno zašto jer je auto ispred nas bio prilično udaljen. Svo troje smo ga prijekorno pogledali. On je ponizno izjavio da nije on bio taj koji je pritisnuo kočnicu. Da je iza nas bio neki auto, ne znam kako bi sve bilo završilo. Pitali smo se da li se i ovdje može podesiti razdaljina na kojoj se sigurnosni sistem aktivira, ali nismo produbili temu. Auto za idiote! Sve što može raditi umjesto vozača, uz pomoć oko svega onoga gdje se može pomoći.

Na reklamama sam vidio da postoje i vozila koja sama parkiraju i spuštaju se po strmim i uskim rampama podzemnih i nadzemnih garaža. Rade na autu s automatskim pilotom, gdje će vlasnik samo sjesti i dati podatke o željenom odredištu. Ljudi moji, čemu sve to? Ja volim voziti i volim sve one radnje koje su uz to vezano. Jedan sam od onih koji nikada ne bi uzeo niti automatski mjenjač jer mi je zabavno mijenjati brzine i bolje kontroliram samu vožnju. Ova današnja tehnologija nastoji da atrofira naše mozgove. Za pranje rublja imaš stroj za rublje, za sjeckanje salame imaš uređaj koji to radi umjesto tebe. Danas više ne trebaš ni misliti sam: upališ televizor i oni misle za tebe. Kažu ti što je dobro i što je loše, a ti se možeš odmarati.

Kada prošetam po ulici, uzmem autobus ili sjednem u neki bar, zapanjuje me broj ljudi koji ima spušteni pogled prema onom uređajčiću koji nazivamo pametni mobitel. Jedna od omiljenih aktivnosti korisnika je vidjeti kakvo će sutra biti vrijeme. Tu se rađaju problemi. Meteo.com ti kaže da sutra treba pasti kiša, ali Bing tvrdi da neće biti niti oblačka. Uzeti kišobran ili ne, pitanje je sad? Nekada je ljudima bilo dovoljno pogledati kroz prozor da bi znali da li će kišiti ili ne. To su instinkti i iskustva koji se jednostavno gube s svim pomoćnim sredstvima koja nam stavljaju na raspolaganje.

Kada čuju ovakva moja razmišljanja neki mlađi mi kažu da sam prestar, da spadam pod antikvarijat, i da se ne uspijevam prilagoditi novim vremenima. Zaboravljaju, oni koji me bolje poznaju, a ne znaju oni drugi, da sam ja doma imao računalo dok su oni još cucali prsti, ili su još bili u tekućem obliku u niskim predjelima njihovih budućih očeva. Ja sam donio odluku: kada moj auto dotraje, kupiti ću si jednog konja.

Petak trinaesti

Otvorim oči i vidim kroz poluspuštene roletne da se vani razdanilo. Ja su ustajem u 8 sati i u ovom zimskom periodu svane nekih pola sata prije. Znači imam još malo vremena. Okrenem se na drugu stranu i potrpam se pod deku. Procedura se ponavlja još jednom. Kod trećeg otvaranja očiju dolazi mi sumnja da nešto nije u redu. Pogledam na moju budilicu i vidim 5:40. Nemoguće! Niti po ljeti ne sviće u to doba. Uzimam moj ručni sat koji pokazuje 9:20. Budilica je od onih inteligentnih: sama se točni preko radio signala koji je upravo za to namjenjen. Ovaj puta je očito primila pogrešan signal i ja sam zbog toga zaspao. Čini me se da je to već drugi puta u zadnjih par mjeseci. Budilica ima već par godina i možda ne bi bilo glupo zamjeniti je, to jeste kupiti novu.

Odlazim u kupaonu i obavljam jutarnju higijenu. Pravac kuhinja. Kafetijeru uvijek operem dan prije tako da si pojednostavim jutarnju proceduru. Ulijevam vodu i stavljam kavu, palim plin i vraćam se u spavaću sobu. Dok sam se obukao čujem karakterističan zvuk koji mi govori da je kava gotova. Ulijevam u šalicu, dodajem pola žličice šećera i mješam. Sjedam za stol i uzimam prvi gutljaj. Prija mi. Danas je petak, trinaesti. Probudio sam se sa skoro sat i pol vremena zakašnjenja, ali to me uopće ne brine. Danas ne moram na posao. Jučer sam dao otkaz.

Znam da će danas prijatelji, kada budu saznali za moj otkaz, reći da sam glup, da sam tvrdoglav, da se u životu treba prilagoditi. Možda imaju i pravo, ali život nije samo pojesti, popiti i obući se. Postoji i ona unutrašnja stvar koja ti čini da se osjećaš gore nego kada si gladan ili žedan. A ja sam dao otkaz zbog toga. Nisam više mogao. Moje zdravlje ionako nije najbolje, a u zadnje vrijeme se sve više pogoršavalo. Nisam od onih koji uspijevaju raditi to što im se traži i ne misliti o tome. Radiš s drugim ljudima, za druge ljude i ne misliš na njih. Ne čini mi se pošteno.

Po zanimanju sam građevinski tehničar, ali već godinama radim kao prodavač u struci. Znam nešto o onome što prodajem. Počeo sam samostalno. Prodao sve da bih otvorio svoju vlastitu firmu i bacio sam se u business. Puno poteškoća, ali s velikom upornošću i entuzijazmom stvari su krenule. Uspijevao sam dobiti poslove protiv konkurenata koji su bili puno jači od mene. Bio sam ponosan na samog sebe. Dokazao sam si da nešto vrijedim i to je jako stimulativna stvar. Tako je išlo par godina. Dobro sam se potkožio i uspio si kupiti i stan, za mene i obitelj. A onda je sve krenulo nizbrdo. Ne posao. Bilo je i tu problema, ali sam ih uvijek uspio riješiti. Počelo je sa zdravljem.

Doktorica kaže da je sve posljedica stresa. Ne uspijevam da budem odmaknut od događaja koji me okružuju i to moja psiha prenosi na moje fizičko tijelo, prije svega na želudac. Uzrok su bili problemi s bračnom družicom, koji su se s vremenom pogoršali. U smo par mjeseci moj privatni život je postao pakao. Na kraju smo se rastali. Prestao sam se viđati s bivšim prijateljima. Neugodno sam se osjećao u njihovom društvu. Ponekad sam osjećao da me žale zbog svaga onoga što se dogodilo, a sažaljenje je ono što apsolutno ne podnosim. U svemu što se dogodilo i danas sam ubjeđen da nisam imao nikakvu krivnju. Vjerojatno griješim. Sve je to kao neki najbolji casino online u kojemu kada jednom počneš gubiti, gubitku nema kraja. Agonija se nastavlja i može završti ne različite načine.

S mojim privatnim životom propao je i moj posao. Trebalo je podnijeti troškove brakorazvodne parnice i njoj, koja je uništila obitelj, dati polovicu imovine. Par mjeseci sam ostao između neba i zemlje. Nisam znao što hoću i kako se ponovno pokrenuti. Zaposlio sam se na benzinskoj stanici. Koje poniženje, ali sam lagano u tome i uživao; valjda neka vrsta samokažnjavanja. Prelazio sam s posla na posao, dok se nisam zaposlio u firmi u kojoj sam jučer podnio otkaz. Prodavao sam građevinske materijale. Plaća loša, ali je vlasnik poduzeća bio simpatičan. Ja sam se vratio u staru formu i postizao sam odlične rezultate u prodaji. Puno puta sam uspio prodati u mjesec dana 3 do 4 puta onoga što je uspio onaj drugi, koji je bio iza mene. Onda je došla kriza u sektoru i naružbe su počele jako padati. Smanjeno je osoblje na minimum ali ni to nije bilo dovoljno da bi se poslovalo barem na pozitivnoj nuli. I onda je prije mjesec dana uvedena nova politika. Prodavali smo iste proizvode kao i prije, ali su bili isporučivani slični proizvodi puno niže kavalitete. Imali smo dva čovjeka koji su prepakiravali proizvode. Ukratko, počeli smo varati klijente.

A kada se to otkrilo, pogodite tko je prvi bio na udaru. Ne vlasnik koji je sve osmislio, nego prodavači. Jednog kolegu su pretukli na jednom gradilištu jer im se žbuka, kupljen kod nas, nakon dva dana sasula s fasade. Nije ni čudno, jer nisu dobili ono što su platili, nego mješavinu koja je puno gora, i normalno puno jeftinija (u redu je samo za određene radove). Čim smo počeli s procesom varanja, osjećao sam se loše, ali sam nastojao ne misliti o tome. Treba jesti i platiti račune svaki mjesec. Greška! Koliko sam ih samo počinio u ovih 50 godina. Trebao sam odmah reći ne. Završio sam i drugu kavu. Vani je hladno, ali kroz oblake počinje provirivati sunce. Osjećam se dobro, u miru sam sa sobom. Ovaj petak i nije tako loš. Treba opet početi iz početka.

Aroganost ili nauka o vladanju

Prije 6 godina, manje više u ovo vrijeme, sam proveo dva tjedna u Turskoj. S prijateljima sam organizirao putovanje koje je uključilo Istambul, istočni dio Turske, jedan grad na Crnom moru i neizbježna Cappadocia. Svi smo bili jako zadovoljni s našom malom avanturom. Vidjelo smo prekrasna mjesta koja ostaju u sjećanju, hrana je bila odlična, cijene vrlo prihvatljive, a ljudi izuzetno gostoljubivi. Nakon toga je i dosta mojih poznanika putovalo po toj zemlji i svi su imali iznimno povoljne dojmove. Sva sreća da smo je na vrijeme prokrstarili, jer kako sada stvari stoji, još dugo godina neće biti preporučljivo posjetiti tu bliskoistočnu zemlju.

Jedan od razloga velike turističke popularnosti jeste činjenica da je Turska laička država, gotovo jedina u muslimanskom okružju. To je posjetiocima davalo određenu dozu sigurnosti. Istina je da se mogu vidjeti i feredže, ali osjećaj je bio da se radi o jednoj manjini koja ne ističe pretjerano svoje religiozno viđenje svijeta. I onda im je na vlast došao Erdogan, njihov aktualni predsjednik. Popeo se na prijestolje na potpuno demokratski način, to jeste dobio je većinu glasova na pravovaljanim izborima. Njemu se sekularnost države ne dopada pretjerano, pa je odlučio da je promjeni. Jedan zakon, dvije nove uredbe i malo po malo, vjerski smjer je postao onaj dominantni.

U gotovo sto godina sekularne republike (uspostavljena je 1923., nakon Prvog svjetskog rata), jedan od oslonaca i garanta za tu orjentaciju je bila vojska. U Turskoj je zabilježeno nekoliko državnih udara i, za razliku od drugih zemalja, te vojne akcije su na neki način bile pozitivne jer su na kraju svog trajanja uvijek svojevoljno vraćale demokratsku vlast. Tako su i prvi komentari nakon držanog udara u Turskoj od prije par tjedana, dok su se događaji tek počeli razvijati, u biti bili oprezno pozitivni. Nitko baš nije htio glasno reći da navija za pučiste, ali se iz izjava osjećala blizina onome što je vojska poduzela. Sve skupa je trajalo nekih 4, 5 sati nakon čega su se nade rasplinule.

Dan iza, na prvim stranicama novina isticali su se naslova u smislu propalog državnog udara. Ma koji propali državni udar? Puč je u potpunosti uspio. U zagradi: uz ovu priliku sam otkrio da riječ puč potječe iz francuskog jezika. Dovoljno je bilo okrenuti uloge i zamisliti da je puč organizirao sam Erdogan, a ne vojni vrhovi i prethodna izjava dobiva potpuni smisao i kredibilitet. Arogancija koju je pokazao turski vođa (ovo me podsjeća na jednog drugog vođu, isto tako demakratski izabranog, koji je prouzročio Drugi svjetski rat) je doista na najvišem nivo. Pohapsio je pola države. Hajde, vojnike i oficire koji su navodno organizirali udar, čovjek to može i shvatiti i teoretski odobriti. Nije jasno kakve veze s tim imaju univerzitetski profesori i učitelji, liječnici i kirurzi, novinari. U stvari je potpuno jasno: ako nisi sa mnom, onda si protiv mene. Odlična prilika i isprika da se obavi neviđena čistka i odstrane s mjesta koja garantiraju određeni utjecaj svi oni koji ne misle kao i on.

Ne samo to, i prema svijetu je njegovo ponašanje odalo njegovu bahatost, kako bi to Bosanci lijepo rekli. Bacio je krivnju za ono što se dogodilo na Sjedinjene Države, a nije poštedio ni Europu. Nisam baš siguran da nema djelomično pravo u tvrdnji da su zapadne sile potpomagale puč, onaj pravi koji je trebao biti izveden malo kasnije. Ali ih je on sve preduhitrio i organizirao jedan svoj, privatni udarčić. Zapad se ponadao i čekao, onako dvolično. Ako uspije, super! Ali kada su shvatili da se ne radi o akciji kojoj je suđen uspjeh, brzo su potrčale da izjave podršku legitimno izabranoj vladi. Onih par sati čekanja je jasno iznijelo na vidjelo njihov stav.

Ovih dana smo svjedoci i jednog drugog političkog vođe, za sada potencijalnoga, koji je od arogancije stvorio svoje glavno oružje u promidžbi sebe samoga. Trump je trenutno u centru svjetske pažnje. Njegova kandidatura za budućeg predsjednika najmoćnije, bar za sada, države svijeta je postala realnost. Mnogi se križaju na pomisao da bi on mogao postati budući najmoćniji čovjek na svijetu, ali njegova popularnost među amerikancima svaki dan raste. Arogantnost ne nedostaje ni njegovoj protivnici na slijedećim izborima. Već sama činjenica da se kandidirala i da je izabrana nakon dokazanih spletki protiv svog protivnika, pokazuje njenu nadmenost. Ja skoro, skoro navijam za Trumpa. U početku mi je bio nepodnošljiv, ali što se stvari više razvijaju to mi je njegova protivnica sve omrženija. U potunosti je jasno da je ona predstavnih centara moći i da je u stvari njihov sluga. Ako ona dođe na vlast, Amerika će nastaviti izvoziti demokraciju, a upravo nas je taj izvoz doveo do onoga što imamo, između ostaloga, danas: svakodnevne terorističke napade. Trump obećava više amerikanizacije nego globalizacije i ta ideja mi se počinje jako sviđati. Danas je izolacionizam smatran kao negativna stvar, dok je globalizacija pozitivna. To su nam usadili u glavu centri moći koji svoju snagu zasnivaju upravo na globalizaciji. Ja bih rekao da je bolje da svatko ostane kod svoje kuće.

Kako postati besmrtan

Pitanje se postavlja vijekovima, vjerojatno od iskona. Mnogi su se bavili s njim: liječnici, naučnici, alkemičari, vračevi, šarlatani… Ili sve njih zajedno možemo nazvati sa zadnjim pobrojanim izrazom. Vjerujem da i danas po raznim laboratorijima, manje ili više poznatima, rade na sličnim projektima. Ja poznajem pozitivan odgovor na pitanje, koji možda neće zadovoljiti sve vas koji ovo čitate. Treba ući u povijest! U tom slučaju fizičko nepostojanje se nadoknađuje virtualnim postojanjem u mislima ljudi, ili u njihovim srcima. To je slučaj David Bowie-a. Proslavio je svoj 69. rođendan (broj mi se jako sviđa) 8. siječnja 2016. Istog dana, valjda si je sam htio napraviti poklon, je izašao i njegov novi album naslovljen Crna ptica. Nakon dva dana je umro (godinu i pol dana se borio protiv raka i na kraju je izgubio bitku). I postao je legenda. Besmrtan. Siguran sam da će brojne slijedeće generacije slušati njegovu glazbu i znati tko je bio.

Ima sam 15 godina kada sam kupio prvi njegov album, Diamond dogs. Ne za sebe, nego na poklon prijatelju Josipu za njegov 18. rođendan. Par dana prije toga si je kupio novi gramofon, Trubadur od Iskre. Stereo! Poklon se nekako sam nametnuo; long play-ka. Ali koja? Bowie-a nisam poznavao, ali mi se jako svidjela omotnica ploče. Nadrealistična isto kao i sam naziv djela. Na rođendanu smo bili samo nas dvoje (ja sam mu bio jedini prijatelj) i nismo imala što raditi. Tako smo preslušali sve pjesme dva puta. Bio sam zadovoljan s mojim izboroma, a pogotovo s tim što se na njegovom licu ocrtavalo zadovoljstvo s poklonom koji sam mu donio.

Moj slijedeći značajan susret s David-om je bio godinu, dvije nakon prvoga. Bio sam na ljetovanju s izviđačima. Preko dana kupanje, uvečer dosađivanje. Netko je našao stari gramofon, a drugi je uspio nabaviti par singlica. Među njim je bila i Starman. Dok sam plesao sentiš s Jasnom ne tu ploču, pjesma mi se duboko usjekla u srce. I danas kada čujem ovu stvar, kroz glavu prohujaju uspomene na stare, ili bi bilo bolje reći na mlade dane, na Jasnu, na naše dugačke šetnje uz more, na prve poljubce, pomalo nespretne ali slatke.

Zatim sam odrastao, kupio si dobar hi-fi gramofon i odlično pojačalo. Moja ljubav prema glazbi je ostala nepromijenjena, ali sam sada imao nešto novaca koje sam mogao investirati u moju strast prema pločama. A dobar dio te strasti je činio on. I danas se na polici mog dnevnog boravka nalaze singlica Starmen, koju sam na kraju prethodno opisanog ljetovanja doslovno ukrao, The man who sold the world, Heroes, Let’s dance, Never let me down. Mala kolekcija, ali prirasla srcu. 1990. sam vidio njegov koncert u živo, u Zagrebu. Bilo je nekih 50 tisuća posjetilaca. Tour se zvao Sound + Vision. Slučajno sam prije par mjeseci pronašao karte, tražeći u starim papirima nešto sasvim drugo (što normalno nisam uspio pronaći). Kiša koja je neumoljno padala u toku cijelog koncerta nije mogla pokvariti doživljaj. To je bio ujedno i prvi koncert neke svjetske rock zvijede koji sam vidio i koji mi je tim više ostao u sjećanju.

I prije tri dana nas je napustio. U mnogim jezicima ne postoji izraz umrijeti. Tebetancima je taj glagol nepoznat. Kod njih se kraj bivstvovanja na zemlji označava izrazom “prijeći”. I kod nas se kaže “prešao je u bolji život”. Većini nije baš sasvim jasno na što se misli, ali tako se kaže, a mislim da je stanovnicima Tibeta stvar puno jasnija. Budizam, naročito ukorijenjen i prakticiran na krovu svijeta, jasno govori o višim sferama svijeta i svijesti, o reinkarnaciji. Zanimljivo je da je Bowie gajio veliki interes za učenje tibetanskih lama s kojima se često i susretao. Pjesma Lazarus, s njegovog posljednjeg albuma, praktično najavljuje njegov prijelaz. Izražava određeno žaljenje za onim što napušta, ali isto tako i osjećaj oslobođenja.

Intenzivno sam razmišljao o tome koju od njegovih pjesama da uvrstim u ovaj blog. Na kraju je izbor pao na Ashes to ashes (pepeo pepelu). Ne bih znao reći zašto, ali ovu pjesmu posebno osjećam svaki puta kada svira na radiju (rijetko) ili kada pustim ploču (isto tako rijetko). Nekako mi se stisne grlo, ubrza kucanje srca…

Ja komarac

Bok svima! Pitali su me da napišem kratku pričicu o mom životu koju će objaviti na Internetu, na nekom blogu koji ima raznolike teme. Ma koja počast za mene. Jedini je problem što ja u pisanju nisam baš jako praktičan. U stvari i nije jedini; moj život je prilično monoton pa nije jednostavno pronaći neku temu o kojoj bi se sastavilo neko štivo. Kada govorim o jednoličnosti mog bivstvovanja, misli da su svakodnevne aktivnosti uvijek iste i stalno se ponavljaju: odmor, potraga za jelom, prehrana i to je to. Jedini element koji djelomično razbija ovu monotoniju je prilično neugodan: često sam u životnoj opasnosti. Oprostite, zaboravio sam se predstaviti, kako je to običaj: svi me zovu Tigar. Vjerojatno je razlog taj što sam podrijetlom iz Azije, odakle su moji preci prije par godina doselili u Hrvatsku.

Ja živim u gradu za razliku od nekih mojih poznanika koju obitavaju po selima. Kažu da je zrak puno čišći i da je hrana biološka, manje zagađena s insekticidima, a da su i ljudi manje nervozni i da se ne ljute na svaku sitnicu. Sve je to istina, ali je u gradu ipak mrvicu interesantnije živjeti. Ima ljudi raznih tipova, pridošlih iz drugih krajeva, a i iz drugih zemalja, ako uzmete u obzir i određenu količinu turista koju možete zateći u šetnji ulicama Zagreba. Eto, sada znate i gdje živim. Moja privatnost se po malo gubi.

Ovo ljeto je doista žestoko. Temperatura je obilno iznad 30 stupnjeva, a i sparina se nipošto ne šali. Većina mojih poznanika je aktivna ujutro i predvečer, kada je malo hladnije, ali ja preferiram baš najtopliji dio dana. Biti će to vjerojatno u azijskim genima, nasljedstvo od roditelja. Izbor je nešto manji, jer se puno ljudi zatvori u kuće i urede s klimom (osobno mrzim taj stroj koji stvara jaki i hladni propuh) i u to vrijeme ne izlazi, ali se poneko uvijek nađe pod suncobranom u kakvom kafiću ili restoranu. Uz to se i svi nekako umorni od ove topline pa ne reagiraju na nasilan način ako ih malo „očešeš“. Koji puta me niti ne primjete. A i konkurencija je puno manja, jer ovi domaći spavaju negdje u hladu i probavljaju jutarnji objed, prije nego što se u predvečerje ponovno aktiviraju.

Jučer sam tako išao Ilicom, gore dole, jako gladan. Ulica gotovo prazna. Uđem u jedan bar zajedno s jednim tipom. Sva sreća nema klimatizacije. U jednom kutu sjedi jedna djevojka, sva crvenkasta u licu, i pije limunadu. Super, baš moj tip (izbjegavam one koji piju alkohol). Približem se i skoro da ne padnem u nesvjest. Cura koristi Chanel 5. Odvratno! To mi je skoro gore od onih sredstava što ljudi kupuju u apoteci da bi se zaštitili od uboda komaraca. Želudac mi krči i moram ga na brzinu napuniti. Razgledam bar i uz šankera (izbjegavam ih jer su često puni alkohola) vidim samo još jednog gosta, onoga s kojim sam ja ušao. Nakako je bledunjav, ali što se može. Približim mu se odostraga i sletim na vrat. Tek što sam zario žalac, pras… Dlan njegove ruke se zaustavio na par milimetara od mene. Strah me presjekao i odmah sam odletio, polupraznog želuca. Pa za jedna, dva mililitra krvi biti toliko nasilan, čini mi se ipak malo pretjerano. Težak je život nas komaraca, malo zadovoljstava, a puno opasnosti.

 

Ima li ga

Ja sam generacija iz 59., iz prošlog stoljeća. Kako to samo ružno i depresivno zvuči. Moji roditelji su prijeratna generacija, misli na onaj drugi svjetski, i prošli su kroz rat kao mala djeca. Oboje su bili katolici. Tata je kao mali vršio i službu u crkva, ali od kako ga ja poznajem nikada nije pokazao da vjeruje. Mama, nasuprot njemu, je vjernik iako ne pohađa službene institucije. Ja sam odgojen bez religioznog obrazovanja. U školi toga nije bilo, a vrlo malo ljudi je slalo djecu na vjeronauk kod popova. Nije bilo zabranjeno, za razliko od nekih drugih, nazovimo ih komunističkih zemalja, ali nije bilo ni jako dobro viđeno. Ako si htio napraviti karijeru u partiji ili na poslu, svaka veza s religijom je bila prepreka, jer je to, zna se, opijum za narod. Majka je vjerojatno htjela da mi prenese neka učenja, ali je tata, koji je bio gazda u kući, bio protivan. I tako sam na kraju ispao nevjernik. U toku daljnjeg školovanja, pohađajući gimanziju, to moje uvjerenje se još jače utvrdilo.

Imali smo odličnog profesora iz filozofije. Od onih iz stare garde, koji su nastojali ne samo da ti prenesu i utuve u glavu ono što piše u udžbeniku, nego i svoja životna iskustva. Sjećam se i danas što me je definitivno utvrdilo u mom uvjerenju da bog ne postoji. Obrađivali smo nekog filozofa, čijeg se imena više ne sjećam, i on je postavio pitanje (otprilike): „Ako je Bog sve stvorio, tko je stvorio njega“? Strahovito mi se svidjelo. Moja ideja je bila; izmislili smo neko nadnaravno biće da bi objasnili sve ono što nam je neobjašnjivo i postavili to kao postulat, to jeste kao istinu koju ne treba dokazivati. Nije mi se činilo pošteno s intelektualne točke gledišta. Ako malo prelistate literaturu, ustanoviti ćete da ima onih koji doista odlično filozofiraju i daju odgovor i na ovo pitanje.

Ide otpilike na slijedeći način. Nema smisla odgovor na pitanje o tome tko je kreirao boga, jer on nije stvoren nego naprosto jeste i uvijek je bio. Riječi, koje ništa ne dokazuju. Kreću od nikuda i ne stižu nigdje. Evo još dodatnog razvoja misli. Poznato nam je iz iskustava da nešto ne može postati od ničega. Da je postojalo vrijeme kada ničega nije bilo, tada ne bi postojala ni vremena u kojima bi nešto bilo stvoreno. A mi znamo da stvari postoje. Po logici, budući nikada nije moglo postojati vrijeme u kojemu ničega nije bilo, nešto je uvijek postojalo. Nije teško pogoditi što je to uvijek postojalo, zar ne. Ma da li vas uvjeravaju uvakva razmišljanja? Ima u sebi očitih logičkih grešaka i kontradikcija da mi moglo biti prihvaćeno s neke naučne osnove. To ja zovem arogancija; pod svaku cijenu ubijediti druge u ono što ja mislim, u što vjerujem.

Hajdemo sada malo okrenuti priču, pogledati medalju i s drugih strana. Često je prisutno više od dvije, koliko bi smo ih očekivali na jednoj medalji. Pojednostavimo do kraja stvar. Na svijetu postoje dvije osnovne religije: istočna, hinduizam, i zapadna kojoj je malo teže dati zajedničko ime. Tri glavne zapadne religije su, po starosti, židovska, kršćanska i muslimanska. Svima im je zajednički stari testament. Po njemu postoji samo jedan Bog, to jeste sve su monoteističke. Ili baš nije tako? Čitajući božje zapovijedi, u onoj prvoj se između ostaloga kaže: nemoj imati drugih bogova uz mene. Tu mi dođe mogućnost interpretacije da postoje i drugi bogovi, ali ako hoćeš biti u mojoj milosti, zaboravi na njih.

Nasuprot zapadnim vjerovanjima, u hinduizmu postoje mnogi bogovi i polubogovi, što je već lijepa razlika. Uzeo sam hinduizam kao predstavnika istoka iako postoje i mnoge druge religije, ali je očito da su razvijene na osnovi hinduizma. Uzevši za primjer budizam, mnogi drže da se ni ne radi o religiji, nego o disciplini života. U stvari tamo postoje svi bogovi koje se nalaze i u hinduizmu.

Pojednostavimo i recimo da je čovječanstvo nekako podjeljeno na pola onih koji se prepoznaju u jednoj, a ostatak u drugoj vjeri (vjerujem da stvarni omjer nije jako daleko od ovoga). Po logičnom razmišljanju, ako je jedna religija ispravna, druga je pogrešna. U stvari su dijametralno suprotne u mnogim elementima, pa je teško ustvrditi da bi obe mogle biti korektne. Prema tome pola čovječanstva živi u zabludi. Dobar dio života sam proveo tražeći razlike kako bih mogao dokazati moju tvrdnju. To je valjda nekako iz čiste taštine, pokazati drugima da su glupi, a ti si pametan.

Ali na sreću, čovjek s godinama postaje iskusniji, mudriji i ponizniji. Prolazak vremena mu ukazuje na to koliko on kao jedinka malo vrijedi i kako svijet ne bi ni primjetio njegov nedostatak. Egocentirčnost neumitno opada. Tako sam počeo razmišljati na drugi način, postao malo elastičniji i trenutno tražim odgovor na pitanje što je to zajedničko religijama. Sam Dawkins, jedan od priznatih naučnika na području religije (priznat od ateista i agnostika), dolazi do zaključka da većina ljudi na svijetu vjeruje i da je to očito pozitivan element u psihološkoj evoluciji čovjeka.

Supruga mi uvijek prigovara da moja strast prema argumento nije dovoljno poduprta mojim obrazovanjem, da ne čitam dovoljno i detaljno, nego samo fragmente. Moram joj dati za pravo, pa je moj slijedeći zaključak baziran na fragmentarnim informacijama koje posjedujem. Ono što je zajednički nazivnik jeste odgovaranje od grijeha, pozivanje na čisti moralni život, u svim religijama. Pravila nisu uvijek ista, ali su vrlo slična. Sva se baziraju na zaštiti individua od iskušenja koje ga vode prema uživanju. I još jedna koja mi je došla ovih dana. Učeni ljudi, koji su radili na širenju religije, su se prilagođavali kulturi i navikama svoga naroda, praktičnim uvjetima života. Kada se govori o raju, ili paklu, mogao bi biti smatran kao metaforički prikaz viših svjetova koji su prisutni u istočnim religijama, koji su na ovaj način lakše prihvatljivi kao ideja zapadnjačkom umu, prilično linearnom i ne dovoljno maštovitom da bi prihvatio istočnjački način poimanja stvari.

Vrijeme je uvijek lijepo

U zadnje vrijeme kisi do neba: jesen je i to je normalno. Svi ponavljaju kako je vrijeme ruzno, a ja se ne slazem s tom tvrdnjom. Jer vrijeme po sebi nije ni lijepo niti ruzno, niti dobro ni lose – ne pripada me ta unutrasnja osobina. Pridjev mu dajemo mi, onako kako ga osjecam, dozivljavamo u nasem unutrasnjem bicu, kako ga obradjuje nas mozak koji nam stvara emocije u vezi s tim cisto metereoloskim dogadjajem. Stvar je nase interpretacije kako cemo definirati vrijeme, kao i vecinu drugih dogadjaja ciji dio cinimo ili cujemo vijesti o njima. Ovako negativno vidjenje metereoloskih pojava nam pokazuje koliko je covjek u svojoj sustini pesimisticno bice. A dovoljno je samo da cinjenice promatramo s prave strane, s one pozitivne. To je gotovo uvijek moguce: zanemariti negativnost i istaknuti pozitivnost pojave kojoj razmatramo aspekt. Kada pada kisa i covjek se nalazi vani, obicno se manje ili vise smoci; to nije najugodniji osjecaj. Ali poslije se doma presvucemo u suhu robu i osjecamo se kao novi. U kisi se moze i te kako uzivati. Cesto sjednem uz prozor i uzivam u predstavi koju kisni dan nosi sa sobom. Ako nije previse hladno i nema vjetra koji bi nanosio vodu u sobu, preferiram imati otvoren prozor ispred sebe. Dozivljaj je dublji, sumovi su jaci, a cesto se osjeca i miris. Kapljice padaju, sporadicno ili vrlo gusto, intenzivno. Kada padnu proizvode zvukove ciji tonalitet ovisi o povrsini koja je ugostila nebeskog gosta. Ovaj sum je posebno ugodan kada idem na spavanje. Lagano me opija i polako me vodi prema snu. Najljepse je promatrati kisu po noci, s onog istog prozora. Po ulici su se formirale lokve vode. Kada kap padne u baricu stvara koncentricne krugove koji se sporo sire. Na njima se lomi svjetlost ulicnih svjetiljki i sve izgleda kao neka apstraktna igra koja se odvija pred nasim ocima. Suze koje se spustaju iz oblaka padaju na lisce drveca u parku ispred moje kuce. Padaju i lagano klize po povrsini lista, dok ne stignu do ivice. Tu se malo zaustave, kao da im treba trenutak odmora, izduze i nastave prekinuti put, pravo prema tlu, njihovom konacnom odredistu. Lisce se neprestano ljulja u ritmu dolazecih i odlazecih kapi i gotovo da uspijevam osjetiti to treperenje u meni samom. Cini mi se da ulazim u rezonanciju s frekvencijom prirode koja izrazava jedan od svojih oblika postojanja. Cesto poslije kise izadje na nebu duga, luk spektralnih boja neopisive ljepote. Proizvod kise i sunca, istovremeno. Dva suprotna metereoloska stanja koji zajedno kreiraju nesto fantasticno. I neka neko kaze da kisa predstavlja ruzno vrijeme. Mnogi ne vole maglu. I ja spadam u tu grupu osoba kada sam za volanom. Ne vidis gdje ides, a ni drugi ne vide vise od tebe. Strah od moguce greske koju mozes pociniti zbog smanjenog obzora, ali jos veci od onih drugih koji mogu pasti u istu zamku. Sebe mozes kontrolirati, ali one druge ne. Zahtijeva izuzetno visoku koncentraciju i ako je put koji moras prevaliti dugacak, na kraju si strahovito umoran. Ali van ovih uvjeta, magla je moje omiljeno vrijeme. Sigurno je jedan od razloga sto nije jako ucestala, bar ne gdje ja zivim, a to joj vec daje posebnu draz, onoga sto se rijetko vidi i dozivi. Zavija sve u neku misticnu atmosferu. Ne vidis nego nazires, a masta pocinje raditi u nadi da ce odgonetnuti zagonetku. Smatram da je magla posebno romanticna pojava jer nudi skroviste ljubavnicima, skriva ih od pogleda dok razmjenjuju tople poljupce, kada se njezno grle… Jer stvari su cesto ljepse, uzbudljivije kada su lagano skrivene, a cesto izgledaju i ljepse nego sto u stvari jesu. Snijeg cu preskociti, jer ga vecina ljudi ne trpa pod ruzno vrijeme. Valjda zato sto je tako bijel i cist (iskljucimo iz razmatranja za trenutak bljuzgavice koje vidimo po gradovima, jer je ovo optimisticki clanak). A sa snijegom uvijek ide i hladnoca. Hladno znaci povecana koncentracija kisika, a to znaci dobro raspolozenje, po definiciji. Zato samo naprijed i uvijek sa sobom drzite vasu bocu kisika, onu unutrasnju, s kojom svi mi raspolazemo. Samo se trebamo sjetiti da je koji puta i upotrijebimo.

Priroda

Najbolji lijek protiv arogancije je priroda. Tamo, bez obzira na nas karakter, izlazi na povrsinu poniznost, spoznaja o tome koliko smo maleni i beznacajni, dio necega enormnog; ne bi se ni primjetilo da mi jednostavno ne postojimo, da nestanemo s lice zemlje, zajedno s svom nasom povjesti, iskustvima i proteklim dozivljajima. Mi smo samo malo zrno pjeska u golemoj pustinji koja je puno veca od Sahare. Ovaj osjecaj i dozivljaj je i izuzetno duhovno zdrav za osobe i ja svako toliko nastojim da ga provociram; odem na kakvo putovanje, sto je moguce dalje od civilizacije i tamo uronim u stvarnu stvarnost, u bit stvari.

Tako sam ove zime zavrsio na jednom malom otoku, svega par kvadratnih kilometara, u Kambodzi. Smjestaj u bungalowima Robinson vec sve kaze. Ono minimalno, neophodno za prezivljavanje: krova nad glavom (moglo bi se i bez toga videci pitomost otoka i umjerenost klime u tom periodu), nesto u zeludac 3 puta na dan (proslo bi se i s manje), dzungla i beskrajno more na obzorju. Idealno za opustanje, za bjeg od svakodnevice i za uzivanje u slobodi, barem trenutnoj, svega tjedan dana. Ali takvi smo mi zapadnjaci; crncimo cijelu godinu da bi si mogli priustiti par dana godisnjeg odmora, pokoje egzoticno putovaje gdje vidimo da sva ona materijalna dobra za kojima zudimo i zbog kojih nam treba novac da ih kupimo, nisu neophodna za srecu. Dovoljno je imati neophodno i biti u miru sa samim sobom.

Ujutro bi se budio u mojoj kolibi, na drvenom krevetu (priznajem da je madrac bio onakav na kakav sam inace navikao, to jeste dobar), okruzen mrezom za zastitu od komaraca i insekata (zanimljivo da ih gotovo uopce nije bilo). Povratak u realnost iz svijeta snova je bio popracen sa sumom lisca palmi koje su okruzivale i natkrivale moje boraviste, pjevom ptica i ritmicnim zvukom valova koji su se nasukavali na pjescanu obalu. Ostajao bih u tom stanju neko vrijeme, uzivajuci u glazbi nature sve dok se moje tijelo nije izricito zahtjevalo da obavi odredjene prirodne funkcije.

Dok sam cekao u redu, sanitarne prostorije su zajednicke, mogao sam se bolje upoznati s ostalim gostima ovog zemaljskog raja koji na isti ili neki drugi nacin traze ono sto i ja. Tako sam upoznao grupicu finaca, dva momka i jedna cura, koji su bili na putovanju po tom dijelu svijeta od studenog prosle godine, gotovo 4 mjeseca. Svi mrze zimu i snijeg i kada dodje taj hladni period daju otkaz na mjestima gdje su zaposleni i presele se u toplije krajeve, putujuci najjeftinijim sredstvima i odsjedajuci na mjestima s niskom cijenom. Na moj upit o krizi i nezaposlenosti, odgovorili su mi da u Finskoj nije problem naci posao ako se hoce raditi bilo sto.

Jutro sam obicno provodio u sjeni jedne palme na plazi dugackoj par stotina metara, na kojoj sam cesto bio jedini. Nerijetko sam si postavljao pitanje gdje su drugi gosti i nisam si uspijevao pronaci odgovor. Kupanje, 15 minuta sunca (nije prejako u tom djelu godine, ali itekako pece), hlad. Pred rucak jedna pivica za apetit i gust. Objedovao sam u restoranu koji je ujedno bio i bar, recepcija i drustveni prostor. I tu se dogadjalo da jedem sam i pitanje, uvijek isto – gdje su drugi, se ponavljalo. Jedine dvije aktivnosti koje su se mogle upraznjavati su bile razgledanje morskog pejzaza s masko i perajama i setnja kroz dzunglu na drugu stranu otoka. Sa zadovoljstvom sam okusao obje.

Popodne vise nije bilo sjene uz more, pa sam ih provodio na terasi bungalowa, ispruzen u mrezi citajuci knjigu s temom budizma. Adekvatna knjiga za spiritualno mjesto koja mi je ostavila dojam i pomogla da bolje shvati sustinu azijata, njihovog nacina zivota i njihove zivotne filozofije, puno blize prirodnim zakonima u odnosu na nase poglede na svijet.

107%

Ustajanje u 6 ujutro, 3 keksa, malo mlijeka i dva jaja na biciklu. Malo pretjerujem, nije bilo bas tako. Na sto metara od kuce je bila autobusna stanica. Pola sata voznje i stigao sam.U koloni na zapadnom ulazu sa stotinama drugih radnika. Da odmah specificiram, ja sam inzinjer. Radi se o ulazu u rijecko brodogradiliste 3. Maj, najvece u bivsoj Jugoslaviji. Dok cekam u redu i pomalo se priblizavam mom radnom mjestu posmatram. Puno njih ispod ruke nose bubanj od stroja za rublje. U to vrijeme, govorim o sredino osamdesetih godina proslog stoljeca, bubnjevi su jos bili od obicnog celika, eventualno emajlirani, ali bi prije ili poslije zahrdjali i stvorila bi se rupa. Ako radis u trecoj majcini nije problem; doneses sa sobom u radionicu, zavaris rupu, i da se problem vise ne bi ponovio, pocincas. Naravno, sve na trosak firme, tvoje radno vrijeme i materijal. Ali i onako je sve ovo nase, od nas samoupravljaca.

Kraj istog tog zapadnog ulaza, gdje sam svako jutro provodio minute u redu, nalazi se i mala lucica koja pripada samom brodogradilistu i koju koriste radnici da bi uparkirali svoja morska vozila. Stari drveni trabakuli, plasticne pasare, jeftina roba kako se to i prilici radnicima. Ali vidi vraga, sve ograde na plovilima su od inox celika. Danas je to materijal koji se masovno upotrebljava, ali je u to vrijeme bio koristen samo za specijalne radove i bio je izuzetno skup. Ali buduci je sve nase, imamo pravo da si napravimo ogradu koja nece vise hrdjati i koju necemo morati svake godine strugati i farbati. Takvi smo mi samoupravljaci.

Vremena nisu bila losa, islo se cesto u Trst da se kupi dobra roba koje kod nas nije bilo, ali se vec pojavljivao pokoji zlosutni znak. Odem ja tako jedan dan da se upisem na listu za dobivanje stana. Cura simpaticna, upise me i kaze mi da sam oko 1500. mjesta.Hm,ne cini mise bas bajno, ali ako daju 500 stanova godisnje trebacekati 3 godine, sto nije tako strasno. Pitam zaposlenu koliko treba cekati. Kaze mi da sa trebndom od zadnje dvije godine mogu ocekivati 15 godina,ali je to po njoj optimisticno jer se trend pogorsava iz godine u godinu. Mlada cura, ali je vec sve bila shvatila. Nikada nisam docekao taj stan.

Vremena si isla, dogadjaji se smjenjivali, novi drustveni sistem, rat, nevolje na sve strane. Iz socijalizam u kapitalizam se ne ide svaki dana. Puno dobara treba privatizirati, u suprotnom koji je to kapitalizam. Pa kako cemo drugovi, pardon gospodo? Pa da podjelimo, medju sobom. Ti uzmi ovo, ja cu ono a i za druga, oprostite, sjora iz centralnog komiteta moramo nesto ostaviti. Pa koka cemo kada nemamo para? Dajmo u hipoteku ono sto kupujemo, pa nasi smo. I drugovi iz banaka ce naci svoj racun u tome da nam daju hipotekarske kredite. Mi smo stvorili ovu zemlju i red je da se malo i okoristimo, da nam narod plati sav taj rodoljubni trud.

Prije nakoliko dana citam u novinama da nam je bruto nacijonalni dohodak porastao od 1990. do danas za samo 107%; najgori u cjeloj europskoj zajednici i okolici. Problem je u europskoj metodologiji koja ne uracunava u dobit kriminal, malverzacije i lopovluk. Dragi Europljani, donosi dohodak i to kakav. Ali u biti nije sve tako crno. Dok su po starom kontinentu crncili i proizvodili, mi smo malo muljali i krali, i malo zaostali po tim njihovim parametrima. Zato sada imamo ogroman prostor za rast jer nam sve ne nedostaje i u slijedecih par godina cemo ih neizbjezno preteci. Neki su rasli i preko 200%, a zna se da nista nije bez granica, pa tako i njihov rast se mora prvo usporiti a zatim stati, dok cemo mi ici naprijed s pedalom gasa pritisnutom do dna.

Vulkan

Prosli mjesec sam bio na jugu Italije i izmedju ostaloga posjetio otok Stromboli, famozan po tome sto se u stvari radi o aktivnom vulkanu koji mjenja nivo aktivnosti od gotovo nepostojanja do nasilnih erupcija. Zadnje izbacivanje lave se dogodilo u veljaci ove godine; po zapadnoj padini vulkana magma je tekla kao crvena rijeka i ulijevala se u more izazivajuci spektakularno isparavanje morske vode i mnogobrojne eksplozije. Na otoku obitava oko 400 ljudi i u glavnoj sezoni broj turista nekoliko puta nadmasuje broj stanovnika. Normalno da je glavna atrakcija sam vulkan i ekskurzije koje se na njega organiziraju. Vrh se nalazi na nadmorskoj visini od oko 930 m i penjanje na njega je mali planinarski poduhvat. Obavezno se mora ici s vodicem, imati cipele za planinarenje, svjetiljku koja je potrebna jer se spusta po noci, a od organizatora se dobije i sljem (ukljuceno u cijeno od 25 eura) koji stiti od mogucih letecih kamencica koje u toku eksplozija vulkan moze izbaciti iz svog njedra.

Receno nam je da uspon traje oko 3 sata i silazenje oko 2 sata. Kako nismo imali opremu, morali smo iznajmiti cipele i svjetiljke. Krenuli smo u cetiri i pol popodne. Izleti su organizirani tako da se na vrh dodje malo prije same noci i da se osmatra krater po mraku. Kada se popne na vrh i vidi sav onaj dim koji se razvija, jasno je da dnevni izlet ne bi pruzao veliko zadovoljstvo jer bi se lava jako slabo vidjela; po noci je puno uocljivija. Jos jedan razlog zasto se organiziraju samo popodnevno nocne ture je visoka temperatura u toku ljeta koja prilicno iscrpljuje organizam kod uspona.

Prvi odmor je bio predvidjen na visini od oko 250 m i vec sam tada shvatio da bi stvar mogla biti problematicna. Staza i nagib su bili dosta lagani, ali je moja supruga vec pocinjala zaostajati, a i ja s njom, kao dobar bracni drug. Bio sam uzeo i njen ranac da joj olaksam napor. Na slijedecem stajalistu na 500 metara visine odlucila je da ce odustati. I ja sam se s tim slagao jer sam pocinjao osjecati umor vukuci je i noseci njen prtljag. Dok su vodici (bilo smo podjeljeni u 4 grupe) razmisljali da li se mozemo spustiti natrag sami ili nas netko mora otpratiti, moja bolja polovica je promjenila misljenje i odlucila da nastavi. Cinilo mi se cista ludost; tek smo na pola puta, i to onog lakseg dijela, a do vrha staza postaje teza. Ali kada ona nesto kaze, ne diskutira se.

Krenuli smo i odmah poceli pomalo zaostajati. Stizala nas je slijedeca grupa i vodic nam se obratio s odredjenom arogancijom potcrtavajuci da oni koji nisu za to spremni ne bi trebali ici na ovaj izlet i trazeci da propustimo njegovu grupu. Naglasicu da smo u agenciji pitali koliko je to naporno i da li cemo imati problema. Zenska nas je uvjeravala da nema problema; vazno je da platis, a ako poslije odustanes to je na tvoj trosak. Na odmoriste na 750 m smo stigli kada je odmor bio vec zavrsen. Vodic nas je stavio odmah iza sebe da bi nas mogao bolje kontrolirati. Krenuli smo u zadnju dionicu, zadnjih 200 metara. Svakih 10 korak moja supruga je zaostajala 1. Ja sam je uhvatio za ruku i vukao nekih 5 minuta. Snage su mi popustale. To je primjetio i vodic koji ju je uzao pod svoje: dao joj je svoj stap i vukao je, i tako sve do vrha.

Ja sam ispcrpljen ovim dodatnim naporom poceo sve vise zaostajati. Pretekla me jedna grupa, pa druga. Na vrhu je moja zena bila prva, uz pomoc vodica, a ja sam stiga zadnji s dobrih 5 minuta zakasnjenja. Tu smo se presvukli jer su se majice cjedile od znoja, a bogami stavili i jakne jer je puhao hladnjikavi vjetar. Poredali smo se uz rub kratera i uocili dvije uzarene tocke lave iz kojih je svako toliko izbijala eksplozija, neka vrsta vatrometa, sve popraceno s gromoglasnom bukom. Bilo je tu i tronozaca s profesionalnom fotrografskom opremom. I ja sam s svojim malim Canon-om pokusavao zaustaviti neki od magicnih trenutaka. Sve je to bilo popraceno s obilnim dimom i mirisom sumpora, to jeste trulih jaja.

Erupcija vulkana na Stromboli-u

Spustanje je pocelo oko 9 uvecer, pod svjetlom baterijskih lampi. Trebalo nam je oko sat i pol, umjesto najavljena 2. Nakon sto smo vratili zaduzenu opremu, pravac bar na trgu. Nismo imali apetita, umor je bio prevelik, ali je zato pivica odlicno sjela. I dok sam uzivao u ljetnoj noci sklepao sam ovu malu poeziju.

Vulkan je
jedna planina bez cepa
uspavani zmaj bez repa
zapaljena lula stara
mrzovoljan covjek koji spava
crvena zemlja sto tece
crna tava u kojoj se nesto pece.

Cemu sva ova buka
samo zbog loseg raspolozenja?

Ali mozda je u pitanju radost,
radost postojanja.