Nedavno sam bio na putovanju u inozemstvu. Supruga i ja smo putovali s još jednim bračnim parom. Unajmili smo automobil na 10 dana kako bi mogli obići u punoj slobodi mjesta koja nas interesiraju. Bili smo u četvoro pa smo uzeli malo veće prijevozno sredstvo. Prije svega zbog prtljaga, ali i zbog naše udobnosti. Dali su nam jednog japanca, od onih zadnjih modela koji su se pojavili na tržištu. Elektronika na sve strane. U sredini ekran s informacijama o vozilu, radiom, a mogao se je povezati i mobitel. Ne upravljaču bezbroj tipki za podešavanje raznih opcija, traženje programa, kontroliranje glasnosti i tako dalje. Da ne zaboravim zadnju kameru koja olakšava parkiranje. Nedostajao je navigacijski uređaj, jedina stvar koju ja smatram korisnom od ovih novotarija. Pogotovo kada si u stranoj zemlji u kojoj imaš probleme i oko čitanja putokaza: u našem slučaju su natpisi bili na arapskom. Kada smo učili taj jezik u školi, ja sam bio bolestan (ospice).

Potpisivanja ugovora, kratko objašnjenje kako se pali auto (ne koristi se ključ) i konačno smo bili u pokretu. Nakon sat vremena, prva pauza. Nakon što smo popili kavu vratili se do naše nove igračke. Prijatelj je pritisnuo tipku na ključu i vrata su se otključala; samo ona prednja. Zadnja ni da čuju. Ponovo sve zatvoreno i provjereno. Ponovno tipka za otvaranje, ali je rezultat isti. Na zadnja sjedišta nema pristupa. Nakon 10 minuta smo shvatili da treba pritisnuti dva puta da bi se sve odblokiralo. Ne shvaćam logiku, ali je upravo tako. Ja posjedujem vozilo iz prošlog stoljeća. Jedina elektronska stvarčica na njemu je zvučni signal kada ostanu upaljena svjetla. Kako je obavezno voziti s upaljenim farovima, to mi je puno puta spasilo akumulator. S prethodnim autom sam ga bio ispraznio bar 5 puta.

Vozilo za idiote

Treći dan smo uspjeli isprazniti bateriju na ovom tehnološkom čudu. Za volanom je bio prijatelj. Stigli smo na mjesto gdje smo trebali prespavati još za dana. Iskrcali smo prtljagu i kako je još bilo svijetlo nismo vidjeli da su svjetla ostala goriti. Sutradan ujutro dugme za startanje motora nije funkcioniralo. Nije nam trebalo puno da shvatimo da je akumulator ispražnjen. Na sreću, gazda gostinice u kojoj smo prespavali je imao kablove i problem je ubrzo bio rješen. Ostala je tajna zašto auto nije signalizirao da smo zaboravili ugasiti farove. Nakon pretrage po računalu, pronašli smo da je zvučni signal bio postavljen na najmanji nivo i zato ga nismo čuli. Kod mene se to ne može regulirati. Signal je uvijek iste glasnoće i uvijek ga čujem.

Dan iza, prilikom izlaska iz naselja u kojem smo prespavali, automobil je pokazao još jednu svoju osobinu: automatski sigurnosni sistem protiv sudara. Vozio je prijatelj i iznenada je zakočio. Nije mi bilo jasno zašto jer je auto ispred nas bio prilično udaljen. Svo troje smo ga prijekorno pogledali. On je ponizno izjavio da nije on bio taj koji je pritisnuo kočnicu. Da je iza nas bio neki auto, ne znam kako bi sve bilo završilo. Pitali smo se da li se i ovdje može podesiti razdaljina na kojoj se sigurnosni sistem aktivira, ali nismo produbili temu. Auto za idiote! Sve što može raditi umjesto vozača, uz pomoć oko svega onoga gdje se može pomoći.

Na reklamama sam vidio da postoje i vozila koja sama parkiraju i spuštaju se po strmim i uskim rampama podzemnih i nadzemnih garaža. Rade na autu s automatskim pilotom, gdje će vlasnik samo sjesti i dati podatke o željenom odredištu. Ljudi moji, čemu sve to? Ja volim voziti i volim sve one radnje koje su uz to vezano. Jedan sam od onih koji nikada ne bi uzeo niti automatski mjenjač jer mi je zabavno mijenjati brzine i bolje kontroliram samu vožnju. Ova današnja tehnologija nastoji da atrofira naše mozgove. Za pranje rublja imaš stroj za rublje, za sjeckanje salame imaš uređaj koji to radi umjesto tebe. Danas više ne trebaš ni misliti sam: upališ televizor i oni misle za tebe. Kažu ti što je dobro i što je loše, a ti se možeš odmarati.

Kada prošetam po ulici, uzmem autobus ili sjednem u neki bar, zapanjuje me broj ljudi koji ima spušteni pogled prema onom uređajčiću koji nazivamo pametni mobitel. Jedna od omiljenih aktivnosti korisnika je vidjeti kakvo će sutra biti vrijeme. Tu se rađaju problemi. Meteo.com ti kaže da sutra treba pasti kiša, ali Bing tvrdi da neće biti niti oblačka. Uzeti kišobran ili ne, pitanje je sad? Nekada je ljudima bilo dovoljno pogledati kroz prozor da bi znali da li će kišiti ili ne. To su instinkti i iskustva koji se jednostavno gube s svim pomoćnim sredstvima koja nam stavljaju na raspolaganje.

Kupiti ću si jednog konja

Kada čuju ovakva moja razmišljanja neki mlađi mi kažu da sam prestar, da spadam pod antikvarijat, i da se ne uspijevam prilagoditi novim vremenima. Zaboravljaju, oni koji me bolje poznaju, a ne znaju oni drugi, da sam ja doma imao računalo dok su oni još cucali prsti, ili su još bili u tekućem obliku u niskim predjelima njihovih budućih očeva. Ja sam donio odluku: kada moj auto dotraje, kupiti ću si jednog konja.

Oglasi

Petak, trinaestiOtvorim oči i vidim kroz poluspuštene roletne da se vani razdanilo. Ja su ustajem u 8 sati i u ovom zimskom periodu svane nekih pola sata prije. Znači imam još malo vremena. Okrenem se na drugu stranu i potrpam se pod deku. Procedura se ponavlja još jednom. Kod trećeg otvaranja očiju dolazi mi sumnja da nešto nije u redu. Pogledam na moju budilicu i vidim 5:40. Nemoguće! Niti po ljeti ne sviće u to doba. Uzimam moj ručni sat koji pokazuje 9:20. Budilica je od onih inteligentnih: sama se točni preko radio signala koji je upravo za to namjenjen. Ovaj puta je očito primila pogrešan signal i ja sam zbog toga zaspao. Čini me se da je to već drugi puta u zadnjih par mjeseci. Budilica ima već par godina i možda ne bi bilo glupo zamjeniti je, to jeste kupiti novu.

Odlazim u kupaonu i obavljam jutarnju higijenu. Pravac kuhinja. Kafetijeru uvijek operem dan prije tako da si pojednostavim jutarnju proceduru. Ulijevam vodu i stavljam kavu, palim plin i vraćam se u spavaću sobu. Dok sam se obukao čujem karakterističan zvuk koji mi govori da je kava gotova. Ulijevam u šalicu, dodajem pola žličice šećera i mješam. Sjedam za stol i uzimam prvi gutljaj. Prija mi. Danas je petak, trinaesti. Probudio sam se sa skoro sat i pol vremena zakašnjenja, ali to me uopće ne brine. Danas ne moram na posao. Jučer sam dao otkaz.

Znam da će danas prijatelji, kada budu saznali za moj otkaz, reći da sam glup, da sam tvrdoglav, da se u životu treba prilagoditi. Možda imaju i pravo, ali život nije samo pojesti, popiti i obući se. Postoji i ona unutrašnja stvar koja ti čini da se osjećaš gore nego kada si gladan ili žedan. A ja sam dao otkaz zbog toga. Nisam više mogao. Moje zdravlje ionako nije najbolje, a u zadnje vrijeme se sve više pogoršavalo. Nisam od onih koji uspijevaju raditi to što im se traži i ne misliti o tome. Radiš s drugim ljudima, za druge ljude i ne misliš na njih. Ne čini mi se pošteno.

Po zanimanju sam građevinski tehničar, ali već godinama radim kao prodavač u struci. Znam nešto o onome što prodajem. Počeo sam samostalno. Prodao sve da bih otvorio svoju vlastitu firmu i bacio sam se u business. Puno poteškoća, ali s velikom upornošću i entuzijazmom stvari su krenule. Uspijevao sam dobiti poslove protiv konkurenata koji su bili puno jači od mene. Bio sam ponosan na samog sebe. Dokazao sam si da nešto vrijedim i to je jako stimulativna stvar. Tako je išlo par godina. Dobro sam se potkožio i uspio si kupiti i stan, za mene i obitelj. A onda je sve krenulo nizbrdo. Ne posao. Bilo je i tu problema, ali sam ih uvijek uspio riješiti. Počelo je sa zdravljem.

Doktorica kaže da je sve posljedica stresa. Ne uspijevam da budem odmaknut od događaja koji me okružuju i to moja psiha prenosi na moje fizičko tijelo, prije svega na želudac. Uzrok su bili problemi s bračnom družicom, koji su se s vremenom pogoršali. U smo par mjeseci moj privatni život je postao pakao. Na kraju smo se rastali. Prestao sam se viđati s bivšim prijateljima. Neugodno sam se osjećao u njihovom društvu. Ponekad sam osjećao da me žale zbog svaga onoga što se dogodilo, a sažaljenje je ono što apsolutno ne podnosim. U svemu što se dogodilo i danas sam ubjeđen da nisam imao nikakvu krivnju. Vjerojatno griješim. Sve je to kao neki najbolji casino online u kojemu kada jednom počneš gubiti, gubitku nema kraja. Agonija se nastavlja i može završti ne različite načine.

S mojim privatnim životom propao je i moj posao. Trebalo je podnijeti troškove brakorazvodne parnice i njoj, koja je uništila obitelj, dati polovicu imovine. Par mjeseci sam ostao između neba i zemlje. Nisam znao što hoću i kako se ponovno pokrenuti. Zaposlio sam se na benzinskoj stanici. Koje poniženje, ali sam lagano u tome i uživao; valjda neka vrsta samokažnjavanja. Prelazio sam s posla na posao, dok se nisam zaposlio u firmi u kojoj sam jučer podnio otkaz. Prodavao sam građevinske materijale. Plaća loša, ali je vlasnik poduzeća bio simpatičan. Ja sam se vratio u staru formu i postizao sam odlične rezultate u prodaji. Puno puta sam uspio prodati u mjesec dana 3 do 4 puta onoga što je uspio onaj drugi, koji je bio iza mene. Onda je došla kriza u sektoru i naružbe su počele jako padati. Smanjeno je osoblje na minimum ali ni to nije bilo dovoljno da bi se poslovalo barem na pozitivnoj nuli. I onda je prije mjesec dana uvedena nova politika. Prodavali smo iste proizvode kao i prije, ali su bili isporučivani slični proizvodi puno niže kavalitete. Imali smo dva čovjeka koji su prepakiravali proizvode. Ukratko, počeli smo varati klijente.

A kada se to otkrilo, pogodite tko je prvi bio na udaru. Ne vlasnik koji je sve osmislio, nego prodavači. Jednog kolegu su pretukli na jednom gradilištu jer im se žbuka, kupljen kod nas, nakon dva dana sasula s fasade. Nije ni čudno, jer nisu dobili ono što su platili, nego mješavinu koja je puno gora, i normalno puno jeftinija (u redu je samo za određene radove). Čim smo počeli s procesom varanja, osjećao sam se loše, ali sam nastojao ne misliti o tome. Treba jesti i platiti račune svaki mjesec. Greška! Koliko sam ih samo počinio u ovih 50 godina. Trebao sam odmah reći ne. Završio sam i drugu kavu. Vani je hladno, ali kroz oblake počinje provirivati sunce. Osjećam se dobro, u miru sam sa sobom. Ovaj petak i nije tako loš. Treba opet početi iz početka.

Prije 6 godina, manje više u ovo vrijeme, sam proveo dva tjedna u Turskoj. S prijateljima sam organizirao putovanje koje je uključilo Istambul, istočni dio Turske, jedan grad na Crnom moru i neizbježna Cappadocia. Svi smo bili jako zadovoljni s našom malom avanturom. Vidjelo smo prekrasna mjesta koja ostaju u sjećanju, hrana je bila odlična, cijene vrlo prihvatljive, a ljudi izuzetno gostoljubivi. Nakon toga je i dosta mojih poznanika putovalo po toj zemlji i svi su imali iznimno povoljne dojmove. Sva sreća da smo je na vrijeme prokrstarili, jer kako sada stvari stoji, još dugo godina neće biti preporučljivo posjetiti tu bliskoistočnu zemlju.

Jedan od razloga velike turističke popularnosti jeste činjenica da je Turska laička država, gotovo jedina u muslimanskom okružju. To je posjetiocima davalo određenu dozu sigurnosti. Istina je da se mogu vidjeti i feredže, ali osjećaj je bio da se radi o jednoj manjini koja ne ističe pretjerano svoje religiozno viđenje svijeta. I onda im je na vlast došao Erdogan, njihov aktualni predsjednik. Popeo se na prijestolje na potpuno demokratski način, to jeste dobio je većinu glasova na pravovaljanim izborima. Njemu se sekularnost države ne dopada pretjerano, pa je odlučio da je promjeni. Jedan zakon, dvije nove uredbe i malo po malo, vjerski smjer je postao onaj dominantni.

U gotovo sto godina sekularne republike (uspostavljena je 1923., nakon Prvog svjetskog rata), jedan od oslonaca i garanta za tu orjentaciju je bila vojska. U Turskoj je zabilježeno nekoliko državnih udara i, za razliku od drugih zemalja, te vojne akcije su na neki način bile pozitivne jer su na kraju svog trajanja uvijek svojevoljno vraćale demokratsku vlast. Tako su i prvi komentari nakon držanog udara u Turskoj od prije par tjedana, dok su se događaji tek počeli razvijati, u biti bili oprezno pozitivni. Nitko baš nije htio glasno reći da navija za pučiste, ali se iz izjava osjećala blizina onome što je vojska poduzela. Sve skupa je trajalo nekih 4, 5 sati nakon čega su se nade rasplinule.

Dan iza, na prvim stranicama novina isticali su se naslova u smislu propalog državnog udara. Ma koji propali državni udar? Puč je u potpunosti uspio. U zagradi: uz ovu priliku sam otkrio da riječ puč potječe iz francuskog jezika. Dovoljno je bilo okrenuti uloge i zamisliti da je puč organizirao sam Erdogan, a ne vojni vrhovi i prethodna izjava dobiva potpuni smisao i kredibilitet. Arogancija koju je pokazao turski vođa (ovo me podsjeća na jednog drugog vođu, isto tako demakratski izabranog, koji je prouzročio Drugi svjetski rat) je doista na najvišem nivo. Pohapsio je pola države. Hajde, vojnike i oficire koji su navodno organizirali udar, čovjek to može i shvatiti i teoretski odobriti. Nije jasno kakve veze s tim imaju univerzitetski profesori i učitelji, liječnici i kirurzi, novinari. U stvari je potpuno jasno: ako nisi sa mnom, onda si protiv mene. Odlična prilika i isprika da se obavi neviđena čistka i odstrane s mjesta koja garantiraju određeni utjecaj svi oni koji ne misle kao i on.

Ne samo to, i prema svijetu je njegovo ponašanje odalo njegovu bahatost, kako bi to Bosanci lijepo rekli. Bacio je krivnju za ono što se dogodilo na Sjedinjene Države, a nije poštedio ni Europu. Nisam baš siguran da nema djelomično pravo u tvrdnji da su zapadne sile potpomagale puč, onaj pravi koji je trebao biti izveden malo kasnije. Ali ih je on sve preduhitrio i organizirao jedan svoj, privatni udarčić. Zapad se ponadao i čekao, onako dvolično. Ako uspije, super! Ali kada su shvatili da se ne radi o akciji kojoj je suđen uspjeh, brzo su potrčale da izjave podršku legitimno izabranoj vladi. Onih par sati čekanja je jasno iznijelo na vidjelo njihov stav.

Ovih dana smo svjedoci i jednog drugog političkog vođe, za sada potencijalnoga, koji je od arogancije stvorio svoje glavno oružje u promidžbi sebe samoga. Trump je trenutno u centru svjetske pažnje. Njegova kandidatura za budućeg predsjednika najmoćnije, bar za sada, države svijeta je postala realnost. Mnogi se križaju na pomisao da bi on mogao postati budući najmoćniji čovjek na svijetu, ali njegova popularnost među amerikancima svaki dan raste. Arogantnost ne nedostaje ni njegovoj protivnici na slijedećim izborima. Već sama činjenica da se kandidirala i da je izabrana nakon dokazanih spletki protiv svog protivnika, pokazuje njenu nadmenost. Ja skoro, skoro navijam za Trumpa. U početku mi je bio nepodnošljiv, ali što se stvari više razvijaju to mi je njegova protivnica sve omrženija. U potunosti je jasno da je ona predstavnih centara moći i da je u stvari njihov sluga. Ako ona dođe na vlast, Amerika će nastaviti izvoziti demokraciju, a upravo nas je taj izvoz doveo do onoga što imamo, između ostaloga, danas: svakodnevne terorističke napade. Trump obećava više amerikanizacije nego globalizacije i ta ideja mi se počinje jako sviđati. Danas je izolacionizam smatran kao negativna stvar, dok je globalizacija pozitivna. To su nam usadili u glavu centri moći koji svoju snagu zasnivaju upravo na globalizaciji. Ja bih rekao da je bolje da svatko ostane kod svoje kuće.

Pitanje se postavlja vijekovima, vjerojatno od iskona. Mnogi su se bavili s njim: liječnici, naučnici, alkemičari, vračevi, šarlatani… Ili sve njih zajedno možemo nazvati sa zadnjim pobrojanim izrazom. Vjerujem da i danas po raznim laboratorijima, manje ili više poznatima, rade na sličnim projektima. Ja poznajem pozitivan odgovor na pitanje, koji možda neće zadovoljiti sve vas koji ovo čitate. Treba ući u povijest! U tom slučaju fizičko nepostojanje se nadoknađuje virtualnim postojanjem u mislima ljudi, ili u njihovim srcima. To je slučaj David Bowie-a. Proslavio je svoj 69. rođendan (broj mi se jako sviđa) 8. siječnja 2016. Istog dana, valjda si je sam htio napraviti poklon, je izašao i njegov novi album naslovljen Crna ptica. Nakon dva dana je umro (godinu i pol dana se borio protiv raka i na kraju je izgubio bitku). I postao je legenda. Besmrtan. Siguran sam da će brojne slijedeće generacije slušati njegovu glazbu i znati tko je bio.

Ima sam 15 godina kada sam kupio prvi njegov album, Diamond dogs. Ne za sebe, nego na poklon prijatelju Josipu za njegov 18. rođendan. Par dana prije toga si je kupio novi gramofon, Trubadur od Iskre. Stereo! Poklon se nekako sam nametnuo; long play-ka. Ali koja? Bowie-a nisam poznavao, ali mi se jako svidjela omotnica ploče. Nadrealistična isto kao i sam naziv djela. Na rođendanu smo bili samo nas dvoje (ja sam mu bio jedini prijatelj) i nismo imala što raditi. Tako smo preslušali sve pjesme dva puta. Bio sam zadovoljan s mojim izboroma, a pogotovo s tim što se na njegovom licu ocrtavalo zadovoljstvo s poklonom koji sam mu donio.

Moj slijedeći značajan susret s David-om je bio godinu, dvije nakon prvoga. Bio sam na ljetovanju s izviđačima. Preko dana kupanje, uvečer dosađivanje. Netko je našao stari gramofon, a drugi je uspio nabaviti par singlica. Među njim je bila i Starman. Dok sam plesao sentiš s Jasnom ne tu ploču, pjesma mi se duboko usjekla u srce. I danas kada čujem ovu stvar, kroz glavu prohujaju uspomene na stare, ili bi bilo bolje reći na mlade dane, na Jasnu, na naše dugačke šetnje uz more, na prve poljubce, pomalo nespretne ali slatke.

Zatim sam odrastao, kupio si dobar hi-fi gramofon i odlično pojačalo. Moja ljubav prema glazbi je ostala nepromijenjena, ali sam sada imao nešto novaca koje sam mogao investirati u moju strast prema pločama. A dobar dio te strasti je činio on. I danas se na polici mog dnevnog boravka nalaze singlica Starmen, koju sam na kraju prethodno opisanog ljetovanja doslovno ukrao, The man who sold the world, Heroes, Let’s dance, Never let me down. Mala kolekcija, ali prirasla srcu. 1990. sam vidio njegov koncert u živo, u Zagrebu. Bilo je nekih 50 tisuća posjetilaca. Tour se zvao Sound + Vision. Slučajno sam prije par mjeseci pronašao karte, tražeći u starim papirima nešto sasvim drugo (što normalno nisam uspio pronaći). Kiša koja je neumoljno padala u toku cijelog koncerta nije mogla pokvariti doživljaj. To je bio ujedno i prvi koncert neke svjetske rock zvijede koji sam vidio i koji mi je tim više ostao u sjećanju.

I prije tri dana nas je napustio. U mnogim jezicima ne postoji izraz umrijeti. Tebetancima je taj glagol nepoznat. Kod njih se kraj bivstvovanja na zemlji označava izrazom “prijeći”. I kod nas se kaže “prešao je u bolji život”. Većini nije baš sasvim jasno na što se misli, ali tako se kaže, a mislim da je stanovnicima Tibeta stvar puno jasnija. Budizam, naročito ukorijenjen i prakticiran na krovu svijeta, jasno govori o višim sferama svijeta i svijesti, o reinkarnaciji. Zanimljivo je da je Bowie gajio veliki interes za učenje tibetanskih lama s kojima se često i susretao. Pjesma Lazarus, s njegovog posljednjeg albuma, praktično najavljuje njegov prijelaz. Izražava određeno žaljenje za onim što napušta, ali isto tako i osjećaj oslobođenja.

Intenzivno sam razmišljao o tome koju od njegovih pjesama da uvrstim u ovaj blog. Na kraju je izbor pao na Ashes to ashes (pepeo pepelu). Ne bih znao reći zašto, ali ovu pjesmu posebno osjećam svaki puta kada svira na radiju (rijetko) ili kada pustim ploču (isto tako rijetko). Nekako mi se stisne grlo, ubrza kucanje srca…

komaracBok svima! Pitali su me da napišem kratku pričicu o mom životu koju će objaviti na Internetu, na nekom blogu koji ima raznolike teme. Ma koja počast za mene. Jedini je problem što ja u pisanju nisam baš jako praktičan. U stvari i nije jedini; moj život je prilično monoton pa nije jednostavno pronaći neku temu o kojoj bi se sastavilo neko štivo. Kada govorim o jednoličnosti mog bivstvovanja, misli da su svakodnevne aktivnosti uvijek iste i stalno se ponavljaju: odmor, potraga za jelom, prehrana i to je to. Jedini element koji djelomično razbija ovu monotoniju je prilično neugodan: često sam u životnoj opasnosti. Oprostite, zaboravio sam se predstaviti, kako je to običaj: svi me zovu Tigar. Vjerojatno je razlog taj što sam podrijetlom iz Azije, odakle su moji preci prije par godina doselili u Hrvatsku.

Ja živim u gradu za razliku od nekih mojih poznanika koju obitavaju po selima. Kažu da je zrak puno čišći i da je hrana biološka, manje zagađena s insekticidima, a da su i ljudi manje nervozni i da se ne ljute na svaku sitnicu. Sve je to istina, ali je u gradu ipak mrvicu interesantnije živjeti. Ima ljudi raznih tipova, pridošlih iz drugih krajeva, a i iz drugih zemalja, ako uzmete u obzir i određenu količinu turista koju možete zateći u šetnji ulicama Zagreba. Eto, sada znate i gdje živim. Moja privatnost se po malo gubi.

Ovo ljeto je doista žestoko. Temperatura je obilno iznad 30 stupnjeva, a i sparina se nipošto ne šali. Većina mojih poznanika je aktivna ujutro i predvečer, kada je malo hladnije, ali ja preferiram baš najtopliji dio dana. Biti će to vjerojatno u azijskim genima, nasljedstvo od roditelja. Izbor je nešto manji, jer se puno ljudi zatvori u kuće i urede s klimom (osobno mrzim taj stroj koji stvara jaki i hladni propuh) i u to vrijeme ne izlazi, ali se poneko uvijek nađe pod suncobranom u kakvom kafiću ili restoranu. Uz to se i svi nekako umorni od ove topline pa ne reagiraju na nasilan način ako ih malo „očešeš“. Koji puta me niti ne primjete. A i konkurencija je puno manja, jer ovi domaći spavaju negdje u hladu i probavljaju jutarnji objed, prije nego što se u predvečerje ponovno aktiviraju.

Jučer sam tako išao Ilicom, gore dole, jako gladan. Ulica gotovo prazna. Uđem u jedan bar zajedno s jednim tipom. Sva sreća nema klimatizacije. U jednom kutu sjedi jedna djevojka, sva crvenkasta u licu, i pije limunadu. Super, baš moj tip (izbjegavam one koji piju alkohol). Približem se i skoro da ne padnem u nesvjest. Cura koristi Chanel 5. Odvratno! To mi je skoro gore od onih sredstava što ljudi kupuju u apoteci da bi se zaštitili od uboda komaraca. Želudac mi krči i moram ga na brzinu napuniti. Razgledam bar i uz šankera (izbjegavam ih jer su često puni alkohola) vidim samo još jednog gosta, onoga s kojim sam ja ušao. Nakako je bledunjav, ali što se može. Približim mu se odostraga i sletim na vrat. Tek što sam zario žalac, pras… Dlan njegove ruke se zaustavio na par milimetara od mene. Strah me presjekao i odmah sam odletio, polupraznog želuca. Pa za jedna, dva mililitra krvi biti toliko nasilan, čini mi se ipak malo pretjerano. Težak je život nas komaraca, malo zadovoljstava, a puno opasnosti.

 

Ja sam generacija iz 59., iz prošlog stoljeća. Kako to samo ružno i depresivno zvuči. Moji roditelji su prijeratna generacija, misli na onaj drugi svjetski, i prošli su kroz rat kao mala djeca. Oboje su bili katolici. Tata je kao mali vršio i službu u crkva, ali od kako ga ja poznajem nikada nije pokazao da vjeruje. Mama, nasuprot njemu, je vjernik iako ne pohađa službene institucije. Ja sam odgojen bez religioznog obrazovanja. U školi toga nije bilo, a vrlo malo ljudi je slalo djecu na vjeronauk kod popova. Nije bilo zabranjeno, za razliko od nekih drugih, nazovimo ih komunističkih zemalja, ali nije bilo ni jako dobro viđeno. Ako si htio napraviti karijeru u partiji ili na poslu, svaka veza s religijom je bila prepreka, jer je to, zna se, opijum za narod. Majka je vjerojatno htjela da mi prenese neka učenja, ali je tata, koji je bio gazda u kući, bio protivan. I tako sam na kraju ispao nevjernik. U toku daljnjeg školovanja, pohađajući gimanziju, to moje uvjerenje se još jače utvrdilo.

Imali smo odličnog profesora iz filozofije. Od onih iz stare garde, koji su nastojali ne samo da ti prenesu i utuve u glavu ono što piše u udžbeniku, nego i svoja životna iskustva. Sjećam se i danas što me je definitivno utvrdilo u mom uvjerenju da bog ne postoji. Obrađivali smo nekog filozofa, čijeg se imena više ne sjećam, i on je postavio pitanje (otprilike): „Ako je Bog sve stvorio, tko je stvorio njega“? Strahovito mi se svidjelo. Moja ideja je bila; izmislili smo neko nadnaravno biće da bi objasnili sve ono što nam je neobjašnjivo i postavili to kao postulat, to jeste kao istinu koju ne treba dokazivati. Nije mi se činilo pošteno s intelektualne točke gledišta. Ako malo prelistate literaturu, ustanoviti ćete da ima onih koji doista odlično filozofiraju i daju odgovor i na ovo pitanje.

Ide otpilike na slijedeći način. Nema smisla odgovor na pitanje o tome tko je kreirao boga, jer on nije stvoren nego naprosto jeste i uvijek je bio. Riječi, koje ništa ne dokazuju. Kreću od nikuda i ne stižu nigdje. Evo još dodatnog razvoja misli. Poznato nam je iz iskustava da nešto ne može postati od ničega. Da je postojalo vrijeme kada ničega nije bilo, tada ne bi postojala ni vremena u kojima bi nešto bilo stvoreno. A mi znamo da stvari postoje. Po logici, budući nikada nije moglo postojati vrijeme u kojemu ničega nije bilo, nešto je uvijek postojalo. Nije teško pogoditi što je to uvijek postojalo, zar ne. Ma da li vas uvjeravaju uvakva razmišljanja? Ima u sebi očitih logičkih grešaka i kontradikcija da mi moglo biti prihvaćeno s neke naučne osnove. To ja zovem arogancija; pod svaku cijenu ubijediti druge u ono što ja mislim, u što vjerujem.

Hajdemo sada malo okrenuti priču, pogledati medalju i s drugih strana. Često je prisutno više od dvije, koliko bi smo ih očekivali na jednoj medalji. Pojednostavimo do kraja stvar. Na svijetu postoje dvije osnovne religije: istočna, hinduizam, i zapadna kojoj je malo teže dati zajedničko ime. Tri glavne zapadne religije su, po starosti, židovska, kršćanska i muslimanska. Svima im je zajednički stari testament. Po njemu postoji samo jedan Bog, to jeste sve su monoteističke. Ili baš nije tako? Čitajući božje zapovijedi, u onoj prvoj se između ostaloga kaže: nemoj imati drugih bogova uz mene. Tu mi dođe mogućnost interpretacije da postoje i drugi bogovi, ali ako hoćeš biti u mojoj milosti, zaboravi na njih.

Nasuprot zapadnim vjerovanjima, u hinduizmu postoje mnogi bogovi i polubogovi, što je već lijepa razlika. Uzeo sam hinduizam kao predstavnika istoka iako postoje i mnoge druge religije, ali je očito da su razvijene na osnovi hinduizma. Uzevši za primjer budizam, mnogi drže da se ni ne radi o religiji, nego o disciplini života. U stvari tamo postoje svi bogovi koje se nalaze i u hinduizmu.

Pojednostavimo i recimo da je čovječanstvo nekako podjeljeno na pola onih koji se prepoznaju u jednoj, a ostatak u drugoj vjeri (vjerujem da stvarni omjer nije jako daleko od ovoga). Po logičnom razmišljanju, ako je jedna religija ispravna, druga je pogrešna. U stvari su dijametralno suprotne u mnogim elementima, pa je teško ustvrditi da bi obe mogle biti korektne. Prema tome pola čovječanstva živi u zabludi. Dobar dio života sam proveo tražeći razlike kako bih mogao dokazati moju tvrdnju. To je valjda nekako iz čiste taštine, pokazati drugima da su glupi, a ti si pametan.

Ali na sreću, čovjek s godinama postaje iskusniji, mudriji i ponizniji. Prolazak vremena mu ukazuje na to koliko on kao jedinka malo vrijedi i kako svijet ne bi ni primjetio njegov nedostatak. Egocentirčnost neumitno opada. Tako sam počeo razmišljati na drugi način, postao malo elastičniji i trenutno tražim odgovor na pitanje što je to zajedničko religijama. Sam Dawkins, jedan od priznatih naučnika na području religije (priznat od ateista i agnostika), dolazi do zaključka da većina ljudi na svijetu vjeruje i da je to očito pozitivan element u psihološkoj evoluciji čovjeka.

Supruga mi uvijek prigovara da moja strast prema argumento nije dovoljno poduprta mojim obrazovanjem, da ne čitam dovoljno i detaljno, nego samo fragmente. Moram joj dati za pravo, pa je moj slijedeći zaključak baziran na fragmentarnim informacijama koje posjedujem. Ono što je zajednički nazivnik jeste odgovaranje od grijeha, pozivanje na čisti moralni život, u svim religijama. Pravila nisu uvijek ista, ali su vrlo slična. Sva se baziraju na zaštiti individua od iskušenja koje ga vode prema uživanju. I još jedna koja mi je došla ovih dana. Učeni ljudi, koji su radili na širenju religije, su se prilagođavali kulturi i navikama svoga naroda, praktičnim uvjetima života. Kada se govori o raju, ili paklu, mogao bi biti smatran kao metaforički prikaz viših svjetova koji su prisutni u istočnim religijama, koji su na ovaj način lakše prihvatljivi kao ideja zapadnjačkom umu, prilično linearnom i ne dovoljno maštovitom da bi prihvatio istočnjački način poimanja stvari.

Magla i snijegU zadnje vrijeme kisi do neba: jesen je i to je normalno. Svi ponavljaju kako je vrijeme ruzno, a ja se ne slazem s tom tvrdnjom. Jer vrijeme po sebi nije ni lijepo niti ruzno, niti dobro ni lose – ne pripada me ta unutrasnja osobina. Pridjev mu dajemo mi, onako kako ga osjecam, dozivljavamo u nasem unutrasnjem bicu, kako ga obradjuje nas mozak koji nam stvara emocije u vezi s tim cisto metereoloskim dogadjajem. Stvar je nase interpretacije kako cemo definirati vrijeme, kao i vecinu drugih dogadjaja ciji dio cinimo ili cujemo vijesti o njima. Ovako negativno vidjenje metereoloskih pojava nam pokazuje koliko je covjek u svojoj sustini pesimisticno bice. A dovoljno je samo da cinjenice promatramo s prave strane, s one pozitivne. To je gotovo uvijek moguce: zanemariti negativnost i istaknuti pozitivnost pojave kojoj razmatramo aspekt. Kada pada kisa i covjek se nalazi vani, obicno se manje ili vise smoci; to nije najugodniji osjecaj. Ali poslije se doma presvucemo u suhu robu i osjecamo se kao novi. U kisi se moze i te kako uzivati. Cesto sjednem uz prozor i uzivam u predstavi koju kisni dan nosi sa sobom. Ako nije previse hladno i nema vjetra koji bi nanosio vodu u sobu, preferiram imati otvoren prozor ispred sebe. Dozivljaj je dublji, sumovi su jaci, a cesto se osjeca i miris. Kapljice padaju, sporadicno ili vrlo gusto, intenzivno. Kada padnu proizvode zvukove ciji tonalitet ovisi o povrsini koja je ugostila nebeskog gosta. Ovaj sum je posebno ugodan kada idem na spavanje. Lagano me opija i polako me vodi prema snu. Najljepse je promatrati kisu po noci, s onog istog prozora. Po ulici su se formirale lokve vode. Kada kap padne u baricu stvara koncentricne krugove koji se sporo sire. Na njima se lomi svjetlost ulicnih svjetiljki i sve izgleda kao neka apstraktna igra koja se odvija pred nasim ocima. Suze koje se spustaju iz oblaka padaju na lisce drveca u parku ispred moje kuce. Padaju i lagano klize po povrsini lista, dok ne stignu do ivice. Tu se malo zaustave, kao da im treba trenutak odmora, izduze i nastave prekinuti put, pravo prema tlu, njihovom konacnom odredistu. Lisce se neprestano ljulja u ritmu dolazecih i odlazecih kapi i gotovo da uspijevam osjetiti to treperenje u meni samom. Cini mi se da ulazim u rezonanciju s frekvencijom prirode koja izrazava jedan od svojih oblika postojanja. Cesto poslije kise izadje na nebu duga, luk spektralnih boja neopisive ljepote. Proizvod kise i sunca, istovremeno. Dva suprotna metereoloska stanja koji zajedno kreiraju nesto fantasticno. I neka neko kaze da kisa predstavlja ruzno vrijeme. Mnogi ne vole maglu. I ja spadam u tu grupu osoba kada sam za volanom. Ne vidis gdje ides, a ni drugi ne vide vise od tebe. Strah od moguce greske koju mozes pociniti zbog smanjenog obzora, ali jos veci od onih drugih koji mogu pasti u istu zamku. Sebe mozes kontrolirati, ali one druge ne. Zahtijeva izuzetno visoku koncentraciju i ako je put koji moras prevaliti dugacak, na kraju si strahovito umoran. Ali van ovih uvjeta, magla je moje omiljeno vrijeme. Sigurno je jedan od razloga sto nije jako ucestala, bar ne gdje ja zivim, a to joj vec daje posebnu draz, onoga sto se rijetko vidi i dozivi. Zavija sve u neku misticnu atmosferu. Ne vidis nego nazires, a masta pocinje raditi u nadi da ce odgonetnuti zagonetku. Smatram da je magla posebno romanticna pojava jer nudi skroviste ljubavnicima, skriva ih od pogleda dok razmjenjuju tople poljupce, kada se njezno grle… Jer stvari su cesto ljepse, uzbudljivije kada su lagano skrivene, a cesto izgledaju i ljepse nego sto u stvari jesu. Snijeg cu preskociti, jer ga vecina ljudi ne trpa pod ruzno vrijeme. Valjda zato sto je tako bijel i cist (iskljucimo iz razmatranja za trenutak bljuzgavice koje vidimo po gradovima, jer je ovo optimisticki clanak). A sa snijegom uvijek ide i hladnoca. Hladno znaci povecana koncentracija kisika, a to znaci dobro raspolozenje, po definiciji. Zato samo naprijed i uvijek sa sobom drzite vasu bocu kisika, onu unutrasnju, s kojom svi mi raspolazemo. Samo se trebamo sjetiti da je koji puta i upotrijebimo.

Najbolji lijek protiv arogancije je priroda. Tamo, bez obzira na nas karakter, izlazi na povrsinu poniznost, spoznaja o tome koliko smo maleni i beznacajni, dio necega enormnog; ne bi se ni primjetilo da mi jednostavno ne postojimo, da nestanemo s lice zemlje, zajedno s svom nasom povjesti, iskustvima i proteklim dozivljajima. Mi smo samo malo zrno pjeska u golemoj pustinji koja je puno veca od Sahare. Ovaj osjecaj i dozivljaj je i izuzetno duhovno zdrav za osobe i ja svako toliko nastojim da ga provociram; odem na kakvo putovanje, sto je moguce dalje od civilizacije i tamo uronim u stvarnu stvarnost, u bit stvari.

Tako sam ove zime zavrsio na jednom malom otoku, svega par kvadratnih kilometara, u Kambodzi. Smjestaj u bungalowima Robinson vec sve kaze. Ono minimalno, neophodno za prezivljavanje: krova nad glavom (moglo bi se i bez toga videci pitomost otoka i umjerenost klime u tom periodu), nesto u zeludac 3 puta na dan (proslo bi se i s manje), dzungla i beskrajno more na obzorju. Idealno za opustanje, za bjeg od svakodnevice i za uzivanje u slobodi, barem trenutnoj, svega tjedan dana. Ali takvi smo mi zapadnjaci; crncimo cijelu godinu da bi si mogli priustiti par dana godisnjeg odmora, pokoje egzoticno putovaje gdje vidimo da sva ona materijalna dobra za kojima zudimo i zbog kojih nam treba novac da ih kupimo, nisu neophodna za srecu. Dovoljno je imati neophodno i biti u miru sa samim sobom.

otok u Kambodzi

Ujutro bi se budio u mojoj kolibi, na drvenom krevetu (priznajem da je madrac bio onakav na kakav sam inace navikao, to jeste dobar), okruzen mrezom za zastitu od komaraca i insekata (zanimljivo da ih gotovo uopce nije bilo). Povratak u realnost iz svijeta snova je bio popracen sa sumom lisca palmi koje su okruzivale i natkrivale moje boraviste, pjevom ptica i ritmicnim zvukom valova koji su se nasukavali na pjescanu obalu. Ostajao bih u tom stanju neko vrijeme, uzivajuci u glazbi nature sve dok se moje tijelo nije izricito zahtjevalo da obavi odredjene prirodne funkcije.

Dok sam cekao u redu, sanitarne prostorije su zajednicke, mogao sam se bolje upoznati s ostalim gostima ovog zemaljskog raja koji na isti ili neki drugi nacin traze ono sto i ja. Tako sam upoznao grupicu finaca, dva momka i jedna cura, koji su bili na putovanju po tom dijelu svijeta od studenog prosle godine, gotovo 4 mjeseca. Svi mrze zimu i snijeg i kada dodje taj hladni period daju otkaz na mjestima gdje su zaposleni i presele se u toplije krajeve, putujuci najjeftinijim sredstvima i odsjedajuci na mjestima s niskom cijenom. Na moj upit o krizi i nezaposlenosti, odgovorili su mi da u Finskoj nije problem naci posao ako se hoce raditi bilo sto.

Jutro sam obicno provodio u sjeni jedne palme na plazi dugackoj par stotina metara, na kojoj sam cesto bio jedini. Nerijetko sam si postavljao pitanje gdje su drugi gosti i nisam si uspijevao pronaci odgovor. Kupanje, 15 minuta sunca (nije prejako u tom djelu godine, ali itekako pece), hlad. Pred rucak jedna pivica za apetit i gust. Objedovao sam u restoranu koji je ujedno bio i bar, recepcija i drustveni prostor. I tu se dogadjalo da jedem sam i pitanje, uvijek isto – gdje su drugi, se ponavljalo. Jedine dvije aktivnosti koje su se mogle upraznjavati su bile razgledanje morskog pejzaza s masko i perajama i setnja kroz dzunglu na drugu stranu otoka. Sa zadovoljstvom sam okusao obje.

Popodne vise nije bilo sjene uz more, pa sam ih provodio na terasi bungalowa, ispruzen u mrezi citajuci knjigu s temom budizma. Adekvatna knjiga za spiritualno mjesto koja mi je ostavila dojam i pomogla da bolje shvati sustinu azijata, njihovog nacina zivota i njihove zivotne filozofije, puno blize prirodnim zakonima u odnosu na nase poglede na svijet.

Ustajanje u 6 ujutro, 3 keksa, malo mlijeka i dva jaja na biciklu. Malo pretjerujem, nije bilo bas tako. Na sto metara od kuce je bila autobusna stanica. Pola sata voznje i stigao sam.U koloni na zapadnom ulazu sa stotinama drugih radnika. Da odmah specificiram, ja sam inzinjer. Radi se o ulazu u rijecko brodogradiliste 3. Maj, najvece u bivsoj Jugoslaviji. Dok cekam u redu i pomalo se priblizavam mom radnom mjestu posmatram. Puno njih ispod ruke nose bubanj od stroja za rublje. U to vrijeme, govorim o sredino osamdesetih godina proslog stoljeca, bubnjevi su jos bili od obicnog celika, eventualno emajlirani, ali bi prije ili poslije zahrdjali i stvorila bi se rupa. Ako radis u trecoj majcini nije problem; doneses sa sobom u radionicu, zavaris rupu, i da se problem vise ne bi ponovio, pocincas. Naravno, sve na trosak firme, tvoje radno vrijeme i materijal. Ali i onako je sve ovo nase, od nas samoupravljaca.

Kraj istog tog zapadnog ulaza, gdje sam svako jutro provodio minute u redu, nalazi se i mala lucica koja pripada samom brodogradilistu i koju koriste radnici da bi uparkirali svoja morska vozila. Stari drveni trabakuli, plasticne pasare, jeftina roba kako se to i prilici radnicima. Ali vidi vraga, sve ograde na plovilima su od inox celika. Danas je to materijal koji se masovno upotrebljava, ali je u to vrijeme bio koristen samo za specijalne radove i bio je izuzetno skup. Ali buduci je sve nase, imamo pravo da si napravimo ogradu koja nece vise hrdjati i koju necemo morati svake godine strugati i farbati. Takvi smo mi samoupravljaci.

Vremena nisu bila losa, islo se cesto u Trst da se kupi dobra roba koje kod nas nije bilo, ali se vec pojavljivao pokoji zlosutni znak. Odem ja tako jedan dan da se upisem na listu za dobivanje stana. Cura simpaticna, upise me i kaze mi da sam oko 1500. mjesta.Hm,ne cini mise bas bajno, ali ako daju 500 stanova godisnje trebacekati 3 godine, sto nije tako strasno. Pitam zaposlenu koliko treba cekati. Kaze mi da sa trebndom od zadnje dvije godine mogu ocekivati 15 godina,ali je to po njoj optimisticno jer se trend pogorsava iz godine u godinu. Mlada cura, ali je vec sve bila shvatila. Nikada nisam docekao taj stan.

Vremena si isla, dogadjaji se smjenjivali, novi drustveni sistem, rat, nevolje na sve strane. Iz socijalizam u kapitalizam se ne ide svaki dana. Puno dobara treba privatizirati, u suprotnom koji je to kapitalizam. Pa kako cemo drugovi, pardon gospodo? Pa da podjelimo, medju sobom. Ti uzmi ovo, ja cu ono a i za druga, oprostite, sjora iz centralnog komiteta moramo nesto ostaviti. Pa koka cemo kada nemamo para? Dajmo u hipoteku ono sto kupujemo, pa nasi smo. I drugovi iz banaka ce naci svoj racun u tome da nam daju hipotekarske kredite. Mi smo stvorili ovu zemlju i red je da se malo i okoristimo, da nam narod plati sav taj rodoljubni trud.

Prije nakoliko dana citam u novinama da nam je bruto nacijonalni dohodak porastao od 1990. do danas za samo 107%; najgori u cjeloj europskoj zajednici i okolici. Problem je u europskoj metodologiji koja ne uracunava u dobit kriminal, malverzacije i lopovluk. Dragi Europljani, donosi dohodak i to kakav. Ali u biti nije sve tako crno. Dok su po starom kontinentu crncili i proizvodili, mi smo malo muljali i krali, i malo zaostali po tim njihovim parametrima. Zato sada imamo ogroman prostor za rast jer nam sve ne nedostaje i u slijedecih par godina cemo ih neizbjezno preteci. Neki su rasli i preko 200%, a zna se da nista nije bez granica, pa tako i njihov rast se mora prvo usporiti a zatim stati, dok cemo mi ici naprijed s pedalom gasa pritisnutom do dna.

Prosli mjesec sam bio na jugu Italije i izmedju ostaloga posjetio otok Stromboli, famozan po tome sto se u stvari radi o aktivnom vulkanu koji mjenja nivo aktivnosti od gotovo nepostojanja do nasilnih erupcija. Zadnje izbacivanje lave se dogodilo u veljaci ove godine; po zapadnoj padini vulkana magma je tekla kao crvena rijeka i ulijevala se u more izazivajuci spektakularno isparavanje morske vode i mnogobrojne eksplozije. Na otoku obitava oko 400 ljudi i u glavnoj sezoni broj turista nekoliko puta nadmasuje broj stanovnika. Normalno da je glavna atrakcija sam vulkan i ekskurzije koje se na njega organiziraju. Vrh se nalazi na nadmorskoj visini od oko 930 m i penjanje na njega je mali planinarski poduhvat. Obavezno se mora ici s vodicem, imati cipele za planinarenje, svjetiljku koja je potrebna jer se spusta po noci, a od organizatora se dobije i sljem (ukljuceno u cijeno od 25 eura) koji stiti od mogucih letecih kamencica koje u toku eksplozija vulkan moze izbaciti iz svog njedra.

Receno nam je da uspon traje oko 3 sata i silazenje oko 2 sata. Kako nismo imali opremu, morali smo iznajmiti cipele i svjetiljke. Krenuli smo u cetiri i pol popodne. Izleti su organizirani tako da se na vrh dodje malo prije same noci i da se osmatra krater po mraku. Kada se popne na vrh i vidi sav onaj dim koji se razvija, jasno je da dnevni izlet ne bi pruzao veliko zadovoljstvo jer bi se lava jako slabo vidjela; po noci je puno uocljivija. Jos jedan razlog zasto se organiziraju samo popodnevno nocne ture je visoka temperatura u toku ljeta koja prilicno iscrpljuje organizam kod uspona.

Prvi odmor je bio predvidjen na visini od oko 250 m i vec sam tada shvatio da bi stvar mogla biti problematicna. Staza i nagib su bili dosta lagani, ali je moja supruga vec pocinjala zaostajati, a i ja s njom, kao dobar bracni drug. Bio sam uzeo i njen ranac da joj olaksam napor. Na slijedecem stajalistu na 500 metara visine odlucila je da ce odustati. I ja sam se s tim slagao jer sam pocinjao osjecati umor vukuci je i noseci njen prtljag. Dok su vodici (bilo smo podjeljeni u 4 grupe) razmisljali da li se mozemo spustiti natrag sami ili nas netko mora otpratiti, moja bolja polovica je promjenila misljenje i odlucila da nastavi. Cinilo mi se cista ludost; tek smo na pola puta, i to onog lakseg dijela, a do vrha staza postaje teza. Ali kada ona nesto kaze, ne diskutira se.

Krenuli smo i odmah poceli pomalo zaostajati. Stizala nas je slijedeca grupa i vodic nam se obratio s odredjenom arogancijom potcrtavajuci da oni koji nisu za to spremni ne bi trebali ici na ovaj izlet i trazeci da propustimo njegovu grupu. Naglasicu da smo u agenciji pitali koliko je to naporno i da li cemo imati problema. Zenska nas je uvjeravala da nema problema; vazno je da platis, a ako poslije odustanes to je na tvoj trosak. Na odmoriste na 750 m smo stigli kada je odmor bio vec zavrsen. Vodic nas je stavio odmah iza sebe da bi nas mogao bolje kontrolirati. Krenuli smo u zadnju dionicu, zadnjih 200 metara. Svakih 10 korak moja supruga je zaostajala 1. Ja sam je uhvatio za ruku i vukao nekih 5 minuta. Snage su mi popustale. To je primjetio i vodic koji ju je uzao pod svoje: dao joj je svoj stap i vukao je, i tako sve do vrha.

Ja sam ispcrpljen ovim dodatnim naporom poceo sve vise zaostajati. Pretekla me jedna grupa, pa druga. Na vrhu je moja zena bila prva, uz pomoc vodica, a ja sam stiga zadnji s dobrih 5 minuta zakasnjenja. Tu smo se presvukli jer su se majice cjedile od znoja, a bogami stavili i jakne jer je puhao hladnjikavi vjetar. Poredali smo se uz rub kratera i uocili dvije uzarene tocke lave iz kojih je svako toliko izbijala eksplozija, neka vrsta vatrometa, sve popraceno s gromoglasnom bukom. Bilo je tu i tronozaca s profesionalnom fotrografskom opremom. I ja sam s svojim malim Canon-om pokusavao zaustaviti neki od magicnih trenutaka. Sve je to bilo popraceno s obilnim dimom i mirisom sumpora, to jeste trulih jaja.

Stromboli

Erupcija vulkana na Stromboli-u

Spustanje je pocelo oko 9 uvecer, pod svjetlom baterijskih lampi. Trebalo nam je oko sat i pol, umjesto najavljena 2. Nakon sto smo vratili zaduzenu opremu, pravac bar na trgu. Nismo imali apetita, umor je bio prevelik, ali je zato pivica odlicno sjela. I dok sam uzivao u ljetnoj noci sklepao sam ovu malu poeziju.

Vulkan je
jedna planina bez cepa
uspavani zmaj bez repa
zapaljena lula stara
mrzovoljan covjek koji spava
crvena zemlja sto tece
crna tava u kojoj se nesto pece.

Cemu sva ova buka
samo zbog loseg raspolozenja?

Ali mozda je u pitanju radost,
radost postojanja.