Prosli mjesec sam bio na jugu Italije i izmedju ostaloga posjetio otok Stromboli, famozan po tome sto se u stvari radi o aktivnom vulkanu koji mjenja nivo aktivnosti od gotovo nepostojanja do nasilnih erupcija. Zadnje izbacivanje lave se dogodilo u veljaci ove godine; po zapadnoj padini vulkana magma je tekla kao crvena rijeka i ulijevala se u more izazivajuci spektakularno isparavanje morske vode i mnogobrojne eksplozije. Na otoku obitava oko 400 ljudi i u glavnoj sezoni broj turista nekoliko puta nadmasuje broj stanovnika. Normalno da je glavna atrakcija sam vulkan i ekskurzije koje se na njega organiziraju. Vrh se nalazi na nadmorskoj visini od oko 930 m i penjanje na njega je mali planinarski poduhvat. Obavezno se mora ici s vodicem, imati cipele za planinarenje, svjetiljku koja je potrebna jer se spusta po noci, a od organizatora se dobije i sljem (ukljuceno u cijeno od 25 eura) koji stiti od mogucih letecih kamencica koje u toku eksplozija vulkan moze izbaciti iz svog njedra.
Receno nam je da uspon traje oko 3 sata i silazenje oko 2 sata. Kako nismo imali opremu, morali smo iznajmiti cipele i svjetiljke. Krenuli smo u cetiri i pol popodne. Izleti su organizirani tako da se na vrh dodje malo prije same noci i da se osmatra krater po mraku. Kada se popne na vrh i vidi sav onaj dim koji se razvija, jasno je da dnevni izlet ne bi pruzao veliko zadovoljstvo jer bi se lava jako slabo vidjela; po noci je puno uocljivija. Jos jedan razlog zasto se organiziraju samo popodnevno nocne ture je visoka temperatura u toku ljeta koja prilicno iscrpljuje organizam kod uspona.
Prvi odmor je bio predvidjen na visini od oko 250 m i vec sam tada shvatio da bi stvar mogla biti problematicna. Staza i nagib su bili dosta lagani, ali je moja supruga vec pocinjala zaostajati, a i ja s njom, kao dobar bracni drug. Bio sam uzeo i njen ranac da joj olaksam napor. Na slijedecem stajalistu na 500 metara visine odlucila je da ce odustati. I ja sam se s tim slagao jer sam pocinjao osjecati umor vukuci je i noseci njen prtljag. Dok su vodici (bilo smo podjeljeni u 4 grupe) razmisljali da li se mozemo spustiti natrag sami ili nas netko mora otpratiti, moja bolja polovica je promjenila misljenje i odlucila da nastavi. Cinilo mi se cista ludost; tek smo na pola puta, i to onog lakseg dijela, a do vrha staza postaje teza. Ali kada ona nesto kaze, ne diskutira se.
Krenuli smo i odmah poceli pomalo zaostajati. Stizala nas je slijedeca grupa i vodic nam se obratio s odredjenom arogancijom potcrtavajuci da oni koji nisu za to spremni ne bi trebali ici na ovaj izlet i trazeci da propustimo njegovu grupu. Naglasicu da smo u agenciji pitali koliko je to naporno i da li cemo imati problema. Zenska nas je uvjeravala da nema problema; vazno je da platis, a ako poslije odustanes to je na tvoj trosak. Na odmoriste na 750 m smo stigli kada je odmor bio vec zavrsen. Vodic nas je stavio odmah iza sebe da bi nas mogao bolje kontrolirati. Krenuli smo u zadnju dionicu, zadnjih 200 metara. Svakih 10 korak moja supruga je zaostajala 1. Ja sam je uhvatio za ruku i vukao nekih 5 minuta. Snage su mi popustale. To je primjetio i vodic koji ju je uzao pod svoje: dao joj je svoj stap i vukao je, i tako sve do vrha.
Ja sam ispcrpljen ovim dodatnim naporom poceo sve vise zaostajati. Pretekla me jedna grupa, pa druga. Na vrhu je moja zena bila prva, uz pomoc vodica, a ja sam stiga zadnji s dobrih 5 minuta zakasnjenja. Tu smo se presvukli jer su se majice cjedile od znoja, a bogami stavili i jakne jer je puhao hladnjikavi vjetar. Poredali smo se uz rub kratera i uocili dvije uzarene tocke lave iz kojih je svako toliko izbijala eksplozija, neka vrsta vatrometa, sve popraceno s gromoglasnom bukom. Bilo je tu i tronozaca s profesionalnom fotrografskom opremom. I ja sam s svojim malim Canon-om pokusavao zaustaviti neki od magicnih trenutaka. Sve je to bilo popraceno s obilnim dimom i mirisom sumpora, to jeste trulih jaja.
Erupcija vulkana na Stromboli-u
Spustanje je pocelo oko 9 uvecer, pod svjetlom baterijskih lampi. Trebalo nam je oko sat i pol, umjesto najavljena 2. Nakon sto smo vratili zaduzenu opremu, pravac bar na trgu. Nismo imali apetita, umor je bio prevelik, ali je zato pivica odlicno sjela. I dok sam uzivao u ljetnoj noci sklepao sam ovu malu poeziju.
Vulkan je
jedna planina bez cepa
uspavani zmaj bez repa
zapaljena lula stara
mrzovoljan covjek koji spava
crvena zemlja sto tece
crna tava u kojoj se nesto pece.
Cemu sva ova buka
samo zbog loseg raspolozenja?
Ali mozda je u pitanju radost,
radost postojanja.
Arogantnost 