Nedavno sam bio na putovanju u inozemstvu. Supruga i ja smo putovali s još jednim bračnim parom. Unajmili smo automobil na 10 dana kako bi mogli obići u punoj slobodi mjesta koja nas interesiraju. Bili smo u četvoro pa smo uzeli malo veće prijevozno sredstvo. Prije svega zbog prtljaga, ali i zbog naše udobnosti. Dali su nam jednog japanca, od onih zadnjih modela koji su se pojavili na tržištu. Elektronika na sve strane. U sredini ekran s informacijama o vozilu, radiom, a mogao se je povezati i mobitel. Ne upravljaču bezbroj tipki za podešavanje raznih opcija, traženje programa, kontroliranje glasnosti i tako dalje. Da ne zaboravim zadnju kameru koja olakšava parkiranje. Nedostajao je navigacijski uređaj, jedina stvar koju ja smatram korisnom od ovih novotarija. Pogotovo kada si u stranoj zemlji u kojoj imaš probleme i oko čitanja putokaza: u našem slučaju su natpisi bili na arapskom. Kada smo učili taj jezik u školi, ja sam bio bolestan (ospice).
Potpisivanja ugovora, kratko objašnjenje kako se pali auto (ne koristi se ključ) i konačno smo bili u pokretu. Nakon sat vremena, prva pauza. Nakon što smo popili kavu vratili se do naše nove igračke. Prijatelj je pritisnuo tipku na ključu i vrata su se otključala; samo ona prednja. Zadnja ni da čuju. Ponovo sve zatvoreno i provjereno. Ponovno tipka za otvaranje, ali je rezultat isti. Na zadnja sjedišta nema pristupa. Nakon 10 minuta smo shvatili da treba pritisnuti dva puta da bi se sve odblokiralo. Ne shvaćam logiku, ali je upravo tako. Ja posjedujem vozilo iz prošlog stoljeća. Jedina elektronska stvarčica na njemu je zvučni signal kada ostanu upaljena svjetla. Kako je obavezno voziti s upaljenim farovima, to mi je puno puta spasilo akumulator. S prethodnim autom sam ga bio ispraznio bar 5 puta.
Treći dan smo uspjeli isprazniti bateriju na ovom tehnološkom čudu. Za volanom je bio prijatelj. Stigli smo na mjesto gdje smo trebali prespavati još za dana. Iskrcali smo prtljagu i kako je još bilo svijetlo nismo vidjeli da su svjetla ostala goriti. Sutradan ujutro dugme za startanje motora nije funkcioniralo. Nije nam trebalo puno da shvatimo da je akumulator ispražnjen. Na sreću, gazda gostinice u kojoj smo prespavali je imao kablove i problem je ubrzo bio rješen. Ostala je tajna zašto auto nije signalizirao da smo zaboravili ugasiti farove. Nakon pretrage po računalu, pronašli smo da je zvučni signal bio postavljen na najmanji nivo i zato ga nismo čuli. Kod mene se to ne može regulirati. Signal je uvijek iste glasnoće i uvijek ga čujem.
Dan iza, prilikom izlaska iz naselja u kojem smo prespavali, automobil je pokazao još jednu svoju osobinu: automatski sigurnosni sistem protiv sudara. Vozio je prijatelj i iznenada je zakočio. Nije mi bilo jasno zašto jer je auto ispred nas bio prilično udaljen. Svo troje smo ga prijekorno pogledali. On je ponizno izjavio da nije on bio taj koji je pritisnuo kočnicu. Da je iza nas bio neki auto, ne znam kako bi sve bilo završilo. Pitali smo se da li se i ovdje može podesiti razdaljina na kojoj se sigurnosni sistem aktivira, ali nismo produbili temu. Auto za idiote! Sve što može raditi umjesto vozača, uz pomoć oko svega onoga gdje se može pomoći.
Na reklamama sam vidio da postoje i vozila koja sama parkiraju i spuštaju se po strmim i uskim rampama podzemnih i nadzemnih garaža. Rade na autu s automatskim pilotom, gdje će vlasnik samo sjesti i dati podatke o željenom odredištu. Ljudi moji, čemu sve to? Ja volim voziti i volim sve one radnje koje su uz to vezano. Jedan sam od onih koji nikada ne bi uzeo niti automatski mjenjač jer mi je zabavno mijenjati brzine i bolje kontroliram samu vožnju. Ova današnja tehnologija nastoji da atrofira naše mozgove. Za pranje rublja imaš stroj za rublje, za sjeckanje salame imaš uređaj koji to radi umjesto tebe. Danas više ne trebaš ni misliti sam: upališ televizor i oni misle za tebe. Kažu ti što je dobro i što je loše, a ti se možeš odmarati.
Kada prošetam po ulici, uzmem autobus ili sjednem u neki bar, zapanjuje me broj ljudi koji ima spušteni pogled prema onom uređajčiću koji nazivamo pametni mobitel. Jedna od omiljenih aktivnosti korisnika je vidjeti kakvo će sutra biti vrijeme. Tu se rađaju problemi. Meteo.com ti kaže da sutra treba pasti kiša, ali Bing tvrdi da neće biti niti oblačka. Uzeti kišobran ili ne, pitanje je sad? Nekada je ljudima bilo dovoljno pogledati kroz prozor da bi znali da li će kišiti ili ne. To su instinkti i iskustva koji se jednostavno gube s svim pomoćnim sredstvima koja nam stavljaju na raspolaganje.
Kada čuju ovakva moja razmišljanja neki mlađi mi kažu da sam prestar, da spadam pod antikvarijat, i da se ne uspijevam prilagoditi novim vremenima. Zaboravljaju, oni koji me bolje poznaju, a ne znaju oni drugi, da sam ja doma imao računalo dok su oni još cucali prsti, ili su još bili u tekućem obliku u niskim predjelima njihovih budućih očeva. Ja sam donio odluku: kada moj auto dotraje, kupiti ću si jednog konja.
Arogantnost 